Učestalost dijabetesa tipa 1 raste

Učestalost je broj novih slučajeva (DT1) otkrivenih u jasno određenom razdoblju (jednoj godini), u zadanoj populaciji, obično izražen na 100 000 osoba godišnje. Učestalost ti pokazuje koliko se često pojavljuju novi slučajevi šećerne bolesti i odražava brzinu kojom se u zajednici bilježe nove dijagnoze [1].

Rasprostranjenost je ukupan broj osoba koje u danom trenutku žive s DT1, u odnosu na cijelu populaciju. Rasprostranjenost DT1 u mladih ispod 19 godina procjenjuje se na otprilike dva slučaja na 1000 osoba [2]. Praktički, učestalost ti pokazuje koliko se brzo pojavljuju novi slučajevi, dok ti rasprostranjenost pokazuje koliko ukupno osoba živi s tom bolešću.

Poznavanje učestalosti DT1 ključno je za planiranje sredstava u javnom zdravstvu. I učestalost i rasprostranjenost DT1 u svijetu rastu. To znači da zdravstveni sustavi moraju predvidjeti rastuće potrebe za pristupom inzulinu, senzorima za praćenje glukoze u krvi i inzulinskim pumpama [3].

Uz to, praćenje učestalosti omogućuje prepoznavanje rizičnih čimbenika, procjenu djelotvornosti mogućih preventivnih programa i primjereno planiranje hitnih službi. Ti podaci istraživačima i liječnicima pomažu razviti strategije zahvata kojima se ograničava učinak na populaciju [4].

Iako se DT1 može pojaviti u svakoj dobi, većina se novih slučajeva otkrije u djetinjstvu i adolescenciji. Postoje dva glavna vrhunca učestalosti. Prvi je vrhunac između 4. i 6. godine, a drugi između 10. i 14. godine (u pubertetu). Ukupno je otprilike 20% osoba s DT1 mlađe od 20 godina [4].

Istodobno nalazimo da je većina pacijenata s DT1 odrasla. Svaki peti pacijent s DT1 je starija osoba, ali će im se udio ubuduće vrlo vjerojatno povećati. Drugim riječima, iako učestalost vrhunac ima u djetinjstvu, zbirni se učinak bolesti odražava u većini odraslih koji žive s DT1 [2].

U djece i adolescenata DT1 ostaje najčešći oblik šećerne bolesti. DT2 se uglavnom ne pojavljuje prije 10. godine. U dobnoj skupini 10-14 godina učestalost DT1 je 2-3 puta veća u odnosu na DT2 [5].

Učestalost DT2 u dobnoj skupini 15-19 godina slična je onoj DT1, a u zemljama u kojima je pretilost djece znatna nevolja i premašuje je. Učestalost DT2 u djece i adolescenata raste mnogo brže u odnosu na DT1, ponajprije zbog rastuće rasprostranjenosti pretilosti [6].

Da, DT1 se prvi put može otkriti u odrasloj dobi. DT1 određen teškim manjkom inzulina može se pojaviti i nakon 30. godine i često se isprva liječi kao DT2. Katkad odrasli s DT1 mogu zadržati dovoljnu funkciju beta-stanica da spriječe ketoacidozu nekoliko godina, što otežava dijagnozu [7].

Jedan je takav sporo napredujući oblik latentni autoimuni dijabetes odraslih (LADA), koji čini 2-10% svih slučajeva šećerne bolesti. LADA-u obilježava prisutnost autoprotutijela svojstvenih DT1, sporije napredovanje manjka lučenja inzulina i često se zamjenjuje s DT2. To naglašava važnost testiranja autoprotutijela u odraslih sa šećernom bolešću koji ne odgovaraju primjereno na liječenje na usta, osobito bez kliničke slike tipične za DT2 [8].

Kumulativna je učestalost vjerojatnost da će osoba razviti DT1 od rođenja do određene dobi. Kumulativni rizik od razvoja DT1 do 15. godine znatno se razlikuje po područjima. U zemljama s velikom učestalošću doseže otprilike 0,5% (5 na 1000), dok u onima s malom padne ispod 0,01% (1 na 10 000) [4].

Nekoliko je prospektivnih istraživanja pratilo djecu s velikim genetskim rizikom koja razviju barem dva gušteračna autoprotutijela. Njihova je zajednička analiza pokazala da će gotovo 85% njih dobiti dijagnozu DT1 u idućih 15 godina. Ti podaci vrijede i za obiteljske i za pojedinačne slučajeve, što upućuje na sličan biološki tijek bez obzira na to postoji li obiteljska povijest ili ne [9].

Razlike u učestalosti po spolu male su i razlikuju se po području i dobi. U djece ispod 14 godina učestalost je jednaka ili tek nešto veća u dječaka nego u djevojčica. Podaci iz međunarodnih registara pokazuju omjer dječaka i djevojčica od otprilike 1,1-1,2:1 u mnogim europskim zemljama. Te se razlike u nekim zemljopisnim područjima ublažuju ili obrću [10].

Općenito, u odraslih DT1 pogađa uglavnom muškarce u odnosu na žene, ali postoje mnoge zemlje i područja gdje su udjeli otprilike jednaki. Spolne razlike nisu velik rizični čimbenik za DT1, za razliku od genetske sklonosti (skupine gena HLA, humani leukocitni antigen, koja imunosnom sustavu pomaže razlikovati vlastite stanice od stranih), autoimunosti i okolišnih čimbenika [4].

Da, učestalost DT1 jako se razlikuje od kontinenta do kontinenta. Europa bilježi najveći broj osoba s DT1 u svijetu i uglavnom ima najveće stope učestalosti. Velike učestalosti imaju i Sjeverna Amerika i Australija. Nasuprot tome, istočna Azija, jugoistočna Azija i podsaharska Afrika imaju znatno manje stope učestalosti [2] [11].

Ta zemljopisna raspodjela upućuje na složenu suradnju genetskih čimbenika, okolišnih čimbenika i drugih čimbenika koji još nisu posve razjašnjeni. Od genetskih je čimbenika važna učestalost gena HLA koji povećavaju sklonost. Okolišni čimbenici obuhvaćaju izloženost virusima, vitamin D, prehranu i higijenske uvjete. Važno je napomenuti da su u nekim područjima s malom učestalošću (poput dijelova Azije ili Afrike) podaci zapravo možda podprijavljeni, i to iz više razloga [12].

Najveće se stope učestalosti DT1 prijavljuju u nordijskim zemljama Europe. Finska desetljećima drži prvo mjesto u svijetu, s učestalošću od otprilike 50 novih slučajeva na 100 000 godišnje. Druge zemlje s vrlo velikom učestalošću jesu:

• Švedska;
• Norveška;
• Kuvajt;
• Katar;
• Kanada;
• Ujedinjena Kraljevina;
• otok Sardinija u Italiji (poseban slučaj s učestalošću usporedivom s onom nordijskih zemalja) [4] [13].

Na suprotnom se kraju najmanje stope učestalosti DT1, s vrijednostima ispod 5 novih slučajeva na 100 000 godišnje, prijavljuju u područjima sa slike ispod:

• Kini;
• Japanu;
• Južnoj Koreji;
• općenito zemljama južne Azije;
• Južnoj Americi (uz iznimku pojedinih područja);
• podsaharskoj Africi.

Razlika između najveće i najmanje stope učestalosti u svijetu prelazi 100 puta [12].

Unutar istog zemljopisnog područja postoje znatne razlike u učestalosti DT1 prema etničkom podrijetlu. Osobe europskog (bjelačkog) podrijetla imaju najveće stope učestalosti, dok osobe istočnoazijskog podrijetla imaju znatno manje. Te se razlike uvelike objašnjavaju različitom učestalošću inačica HLA koje povećavaju sklonost (uglavnom onih označenih HLA-DR3/DQ2 i HLA-DR4/DQ8) u različitim populacijama [14] [15].

Primjerice, u SAD-u mladi europskog podrijetla koji nisu ujedno hispanskog podrijetla imaju najveće stope učestalosti DT1, a slijede mladi afroameričkog i hispanskog podrijetla. Etničke se razlike u pogledu DT1 ipak ne ograničavaju na genetiku. Na stope mogu znatno utjecati okolišni čimbenici, dostupnost dijagnostike i razlike u sustavima epidemiološkog nadzora. Istraživanja na doseljeničkim populacijama pokazala su da se učestalost DT1 s vremenom obično približi onoj zemlje primateljice, što naglašava ulogu okolišnih čimbenika [15].

Da, u većini zemalja umjerenog pojasa dijagnoza DT1 pokazuje jasnu sezonsku promjenjivost. Veći se broj novootkrivenih slučajeva opaža u jesenskim i zimskim mjesecima, a manji u ljetnima. Taj je sezonski obrazac izraženiji u djece između 5 i 15 godina i u zemljama na zemljopisnim širinama gdje postoje četiri jasno odvojena godišnja doba [16].

Predložena objašnjenja te promjenjivosti počinju od veće učestalosti virusnih infekcija u hladnom dijelu godine. Zimi padaju i razine vitamina D, zbog manje izloženosti suncu. Moguće su i sezonske promjene rada imunosnog sustava. Ta zapažanja podupiru pretpostavku da okolišni čimbenici imaju važnu ulogu u pokretanju stadija 3 DT1 (s hiperglikemijom) [17].

Da, učestalost DT1 posljednjih je desetljeća u svijetu postojano rasla. Rastu i učestalost i rasprostranjenost DT1. Rasprostranjenost raste dijelom i zato što se preživljavanje s DT1 neprekidno poboljšava [18]. Prosječna godišnja stopa porasta učestalosti u mnogim je područjima procijenjena na otprilike 3-4% godišnje, osobito u Europi. Današnje procjene upućuju na to da bi se broj novih slučajeva DT1 u svijetu do 2040. mogao i udvostručiti [3].

Taj je porast prebrz da bi se objasnio samo promjenama genetske podloge populacija, što upućuje na veliku ulogu okolišnih čimbenika. Upleteni čimbenici obuhvaćaju:

• promjene načina života;
• promjene crijevne mikrobiote;
• rastuću učestalost pretilosti, koja može ubrzati autoimuni proces;
• izloženost novim virusnim uzročnicima;
• promjene u prehrani dojenčadi;
• smanjen dodir sa zaraznim uzročnicima u ranom djetinjstvu (higijenska pretpostavka) [4].

Na početku pandemije bolesti COVID-19 nekoliko je izvješća zabilježilo porast učestalosti hiperglikemije, ketoacidoze i novih slučajeva DT1. Upućivala su na to da bi SARS-CoV-2 mogao biti okidač ili ubrzivač bolesti u genetski sklonih osoba. Kasnija istraživanja na velikim kohortama i iz registara u nekoliko zemalja izvijestila su o izmiješanim ishodima. Neka pokazuju skromno povećan rizik od DT1 nakon infekcije bolešću COVID-19. Druga naizgledan porast pripisuju uglavnom teškoćama u pristupu zdravstvenim službama i zakašnjeloj dijagnostici uzrokovanoj pandemijom [17] [19].

Današnji podaci upućuju na to da su početnom porastu opaženom u slučajevima DT1 pridonijeli i izravni virusni učinci (SARS-CoV-2 može zaraziti beta-stanice gušterače) i neizravni čimbenici vezani uz pandemiju. Istraživanja se nastavljaju, među ostalim i preko svjetskog registra CoviDIAB, kako bi se razjasnio dugoročan odnos između infekcije SARS-CoV-2 i rizika od DT1 [19].