Stres kao rizični čimbenik za dijabetes tipa 1

Velik stresan događaj sam po sebi ne može izazvati pojavu dijabetesa tipa 1. Dijabetes tipa 1 nastaje kad se na podlozi genetske sklonosti razvije autoimuni proces koji postupno uništava beta-stanice gušterače. Jak se stres smatra mogućim okidačem, odnosno elementom koji može ubrzati nastup bolesti u osobe koja već ima autoimunost u uznapredovalom stadiju. Bez genetske sklonosti i bez autoimunog procesa koji je već u tijeku, sam stres ne može stvoriti bolest [1].

Stres možeš zamišljati kao kap koja prelije čašu. Ako si za svoju dijagnozu doznao nakon teškog događaja, prirodno je tražiti objašnjenje. Zapravo nitko nije kriv za nastup klinički očitog dijabetesa tipa 1 (s hiperglikemijom). Događaj se vjerojatno poklopio s trenutkom u kojem je bolest već bila blizu očitovanju. Takvo ti gledanje pomaže razumjeti dijagnozu bez lažnog osjećaja krivnje i usredotočiti se na korisne korake koje odsad trebaš poduzeti [1].

Kad stres postane trajan, tvoje tijelo održava visoku razinu kortizola i drugih tvari odgovora na stres. Hormonska se ravnoteža poremeti, što mijenja način na koji imunosne stanice međusobno komuniciraju. Javi se neupadljiva, ali uporna upala, a stvaranje tvari koje upalu održavaju (citokina) postane neprimjereno veliko. S vremenom stanice koje bi trebale održavati imunosnu podnošljivost — one koje sprječavaju napade na vlastita tkiva tijela — gube djelotvornost [2].

Taj je gubitak imunosne podnošljivosti vrlo važan kod autoimunih bolesti, uključujući dijabetes tipa 1. Umoran i neuređen imunosni sustav teže prepoznaje koje su stanice „njegove”, a koje strane. To objašnjava zašto se dugotrajan stres smatra plodnim tlom za pokretanje ili napredovanje autoimunosti. Odmor, dovoljno sna i osjećajna potpora nisu tek preporuke za miran život; imaju stvarnu ulogu u ravnoteži tvog imunosnog sustava [2].

Da, podaci upućuju na utjecaj. Djeca s genetskim rizikom u istraživanjima se prate dugoročno. Ona pokazuju da težak stres tijekom trudnoće (u razdoblju ploda) ili u ranim godinama života može utjecati na kasniji rizik od dijabetesa tipa 1. U tom se razdoblju imunosni sustav i hormonska os stresa oblikuju i baždare. Teški događaji koje majka proživi u trudnoći ili teška iskustva u životu malog djeteta mogu ostaviti tragove. Ti se tragovi odnose na način na koji će tijelo poslije odgovarati na neke imunosne prijetnje [3].

To ne znači da će dijete koje je prošlo kroz teške trenutke nužno razviti dijabetes tipa 1 ili neku drugu autoimunu bolest. Znači samo da je rano osjećajno okruženje jedan od mnogih elemenata koji na taj rizik mogu utjecati, uz gene, infekcije i druge čimbenike. Ako si roditelj ili se spremaš to postati, toplo i postojano okruženje već je stvarno ulaganje u zdravlje tvog djeteta. Nema apsolutnih jamstava, ali briga o osjećajnoj ravnoteži male djece ima vrijednost daleko iznad rizika od dijabetesa tipa 1 [3].

Dijabetes tipa 1 ima jasno određene stadije prije nego što postane vidljiv. U stadiju 1 imaš posebna protutijela, ali je glukoza u krvi normalna. U stadiju 2 pojave se prve nepravilnosti glukoze, a protutijela su i dalje prisutna, bez simptoma. Stadij 3 je kad se bolest klinički očituje i traži liječenje inzulinom. Prijelaz između tih stadija može trajati godinama i ovisi o nekoliko čimbenika [4].

Jak ili dugotrajan stres smatra se čimbenikom koji to napredovanje može ubrzati. Održava upalu u pozadini, povećava potrebu za inzulinom i dodatno opterećuje beta-stanice, koje je autoimunost već zahvatila. Na krhkom tlu taj dodatan napor može brže iznijeti na površinu bolest koja bi se ionako pojavila. Svladavanje stresa ne zaustavlja autoimuni proces i ne sprječava bolest. Može ti ipak pomoći da to razdoblje lakše prođeš. Možeš brzo odgovoriti na prve znakove kliničke bolesti: jaku žeđ, često mokrenje i nenamjeran gubitak težine [4].

Istraživanja na velikim skupinama djece proučavala su teške događaje proživljene u obitelji. Među njima su razvod roditelja, ponovljeni sukobi, gubitak bliske osobe ili teška bolest u obitelji. Takvi događaji mogu biti povezani s povećanim rizikom od dijabetesa tipa 1. Djeca su osobito osjetljiva na ozračje oko sebe, čak i kad se čini da „ne razumiju”. Njihova tijela na stalnu napetost u okruženju odgovaraju ponovljenim pokretanjem odgovora na stres, a to može utjecati na imunosnu ravnotežu [5].

Važno je razumjeti da nijedna obitelj nije savršena i da prolazak kroz teška razdoblja ne znači da će se bolest u djeteta pojaviti. Govorimo o statističkom riziku, a ne o izvjesnosti. Ako je tvoja obitelj prošla kroz teška razdoblja, najkorisnije je djetetu ponuditi dosljednost, otvorene razgovore i, po potrebi, stručnu psihološku potporu. Te geste imaju široko zaštitan učinak na tjelesno i mentalno zdravlje, čak i ako ne mogu posve ukloniti rizik koji ovisi i o genima [5].

Uobičajen školski stres, vezan uz ispite, zadaće ili odnose s razrednim kolegama, ne smatra se uzrokom dijabetesa tipa 1. Nema dokaza da težak ispit ili naporno razdoblje u školi mogu sami pokrenuti bolest. Ono što se u istraživanjima opaža odnosi se više na trajne, teške i dugotrajne stresore, a ne na prirodnu napetost oko testa ili zadatka [1].

Ipak, ako već imaš dijabetes tipa 1, ispitna razdoblja mogu vidljivo utjecati na tvoju glukozu u krvi. Hormoni stresa otpušteni tijekom snažnih osjećaja privremeno podižu vrijednosti glukoze, čak i ako jedeš i spavaš normalno. To ne znači da si u liječenju nešto pogriješio; znači samo da tvoje tijelo odgovara na pritisak. Korisno je s medicinskim timom porazgovarati kako u napornim razdobljima prilagoditi praćenje glukoze i doze inzulina, bez samookrivljavanja zbog tih prirodnih promjena [6].

To se poklapanje objašnjava pojavom zvanom „razotkrivanje” bolesti. Prije pojave simptoma velik dio beta-stanica gušterače može već biti uništen, a stvaranje inzulina na granici. Stresan događaj, tjelesni ili osjećajni, pokrene otpuštanje hormona koji povećavaju pritisak na glukozu u krvi, pa potreba za inzulinom posljedično poraste. Endokrina gušterača, dio koji stvara inzulin, već je oslabljena i više ne može izdržati, pa bolest naglo postane klinički vidljiva [1].

Drugim riječima, stres nije stvorio bolest; iznio ju je na vidjelo ranije. Bez tog bi događaja dijagnoza vjerojatno bila postavljena nešto kasnije, kad bi autoimuni proces svejedno napredovao. Ta je zamisao važna za tebe i tvoju obitelj. Nisi bolest „izazvao” snažnim osjećajem; jednostavno si je zamijetio u trenutku u kojem je tijelo više nije moglo skriti, kao što pokazuje slika ispod [1].

Tjelesni stres znači velik zahtjev prema tijelu, poput teške infekcije, operacije, ozljede, teške opekline ili dugotrajne akutne bolesti. U tim situacijama tijelo obilno otpušta hormone poput kortizola i adrenalina kako bi se nosilo s prijetnjom. Potreba za inzulinom znatno poraste, a ako je autoimuni proces koji je u tijeku beta-stanice već zahvatio, one taj zahtjev više ne mogu ispuniti. Katkad je dijabetes tipa 1 već u uznapredovalom prekliničkom stadiju. To objašnjava zašto se bolest u obliku s hiperglikemijom i simptomima (stadij 3) pojavi upravo tijekom teške bolesti ili odmah nakon nje [7].

Neke virusne infekcije, osim općeg učinka tjelesnog stresa, mogu izravno zahvatiti stanice gušterače ili neprimjereno potaknuti već neuređen imunosni sustav. To ne znači da će svaka gripa ili operacija izazvati bolest. U velikoj većini slučajeva tjelesni se stres povuče bez posljedica za gušteraču. Kad se dijabetes tipa 1 u takvim okolnostima ipak pojavi, obično je riječ o bolesti koja se već pripremala, na prikladnoj genetskoj i imunosnoj podlozi [8]. Ako se tijekom akutne bolesti ili odmah nakon nje pojave jaka žeđ, često mokrenje i gubitak težine, zatraži liječnički pregled istog dana. Ako se pojave povraćanje, otežano disanje ili pospanost, odmah idi u hitnu službu.

Nema jasnih dokaza da tehnike svladavanja stresa same mogu spriječiti nastup dijabetesa tipa 1 u osoba s genetskim rizikom ili s pozitivnim protutijelima. Autoimuni proces ovisi o mnogo elemenata, a stres je samo jedan od njih. Ipak, smanjenje stresa i dalje se preporučuje jer podupire opću imunosnu ravnotežu, poboljšava san i jača obiteljske odnose. Sve je to korisno za tvoje zdravlje, bez obzira na to hoćeš li bolest razviti ili ne [9].

Ako si uključen u program praćenja rizičnih osoba, može ti pomoći nekoliko tehnika. Među njima su svjesno disanje, redovita tjelesna aktivnost, dovoljno sna, kognitivno-bihevioralna terapija ili savjetovanje. One te podupiru da razdoblje praćenja lakše svladaš. Cilj im nije obećati ti otpornost na bolest, nego ti dati alate da živiš u ravnoteži dok se stanje ne razjasni. Ako se bolest ipak pojavi, te će ti navike dugoročno ostati vrijedne za nadzor glukoze u krvi i za osjećajno zdravlje [9].

Da, stres može podignuti glukozu u krvi i u osoba bez šećerne bolesti. Tijekom snažnog osjećaja, akutne bolesti ili kirurškog zahvata tvoje tijelo otpušta hormone poput kortizola, adrenalina, glukagona i hormona rasta. Oni pritišću jetru da stvara više glukoze, koju ona otpušta izravno u krv. Istodobno ti hormoni privremeno smanjuju osjetljivost na inzulin. To je drevni obrambeni mehanizam osmišljen da osigura brzo „gorivo” kad moraš reagirati (glukozu za mišiće) [10].

Taj je porast glukoze privremen i vraća se u normalu nakon što događaj prođe. Blago povišena vrijednost izmjerena u napetom trenutku stoga ne znači nužno šećernu bolest. Neke situacije ipak traže daljnju obradu. Jedna su ponovljene epizode povišene glukoze u stresnim trenucima. Druga je hiperglikemija koja se zadrži nakon što se akutna nevolja riješi. Daljnje ti pretrage omogućuju da svaku stvarnu neravnotežu glukoze prepoznaš rano i da djeluješ prije nego što se stanje zakomplicira [10].