Kako počinje dijabetes tipa 1: znakovi i oblici

Dijabetes tipa 1 može početi na nekoliko načina, a glavna je razlika u tome koliko se brzo gubi funkcija beta-stanica gušterače. Najčešći su oblici početka: klasičan početak s tipičnim simptomima (često mokrenje, jaka žeđ, gubitak težine), početak s dijabetičkom ketoacidozom, tihi početak otkriven usput na redovitim krvnim pretragama i spor početak koji se vidi u dijela odraslih [1].

Oblik početka jako ovisi o dobi. U djece i adolescenata početak je obično brz i dramatičan, za razliku od odraslih, u kojih se simptomi mogu razvijati postupno, tijekom mjeseci ili godina. Rano prepoznavanje simptoma jako smanjuje rizik od teškog početka s ketoacidozom, kao što pokazuje slika ispod [1].

Dijabetička ketoacidoza ozbiljna je akutna komplikacija opasna po život. Nastaje kad manjak inzulina postane toliko težak da tijelo počne koristiti masti kao glavni izvor energije. Ketonska tijela počinju se nakupljati u krvi, gdje, budući da su kisela, mijenjaju kiselo-baznu ravnotežu tijela. Ketoacidozu određuju tri kriterija koja se javljaju zajedno:

• glukoza u krvi ≥200 mg/dL (≥11,1 mmol/L);
• povišena ketonska tijela (beta-hidroksibutirat ≥3,0 mmol/L);
• metabolička acidoza — pH ispod 7,3 ili bikarbonat ispod 18 mmol/L [2].

Simptomi obuhvaćaju mučninu, povraćanje, bol u trbuhu, brzo i duboko disanje, zadah po acetonu, izraženu dehidraciju i ponekad promijenjenu svijest. Ketoacidoza na početku hitno je medicinsko stanje i traži trenutačnu hospitalizaciju. Ako sumnjaš na ketoacidozu — jaka žeđ, otežano disanje, mučnina ili povraćanje, pospanost — odmah idi u hitnu službu, nemoj čekati naručivanje. Otprilike troje od desetero djece i adolescenata s novootkrivenim dijabetesom tipa 1 dolazi s ketoacidozom, uz velike razlike među zemljama, a djeca s obiteljskom poviješću imaju još veći rizik od teškog početka [3].

„Klasičan” početak odnosi se na pojavu tipičnih simptoma nenadzirane šećerne bolesti. Hiperglikemijsku trojku čine često i obilno mokrenje (poliurija), jaka i uporna žeđ (polidipsija) te nenamjeran gubitak težine. Njima se često pridodaju umor, zamućen vid, prekomjerna glad i, u djece, povratak noćnog mokrenja u krevet (enureza). Ti se simptomi pojave kad glukoza u krvi prijeđe bubrežni prag, obično oko 180 mg/dL (10 mmol/L), premda se on razlikuje od osobe do osobe. Iznad tog praga glukoza iz krvi počinje se izlučivati mokraćom, povlačeći sa sobom vodu iz tijela [4].

Simptomi se obično razviju tijekom nekoliko tjedana, a katkad i unutar svega nekoliko dana. Njihovo je prepoznavanje ključno jer omogućuje brzu dijagnozu i početak liječenja inzulinom koje spašava život, prije nego što pacijent uđe u ketoacidozu. Ako taj spoj simptoma primijetiš kod sebe ili kod člana obitelji, važno je što prije otići liječniku na provjeru glukoze u krvi. Jednostavna pretraga ubodom u prst može pobuditi sumnju na šećernu bolest, ali se dijagnoza potvrđuje laboratorijskom pretragom, prema dijagnostičkim kriterijima [4].

Tihi početak znači otkrivanje šećerne bolesti bez dramatičnih simptoma, redovitim krvnim pretragama ili probirnim programima. Javlja se mnogo rjeđe od klasičnog početka ili početka s ketoacidozom. Viđa se osobito u odraslih i u srodnika u prvom koljenu osobe s dijabetesom tipa 1. Nalazi se i u ljudi koji sudjeluju u probirnim istraživanjima gušteračnih autoprotutijela. U tih osoba glukoza u krvi može biti tek blago povišena, pa pretraga bolest otkrije u ranom stadiju [5].

Rano otkrivanje, prije nego što se pojave teški simptomi, omogućuje početak liječenja prije nego što pacijent razvije ketoacidozu. Daje i vrijeme za terapijsku edukaciju te štiti beta-stanice gušterače koje još rade. Taj oblik početka ističe vrijednost povremenog testiranja bliskih srodnika osoba s dijabetesom tipa 1. Testiranje je najvažnije za djecu i mlade s obiteljskom poviješću i genetskom sklonošću (HLA, humani leukocitni antigen) [6].

Da, dijabetes tipa 1 može slijediti dva obrasca kliničkog razvoja. Akutan se početak pojavi unutar nekoliko dana ili tjedana i odražava brz gubitak stvaranja inzulina. Taj je obrazac obilježje djece i adolescenata, u kojih simptomi nastupe naglo i mogu brzo dovesti do ketoacidoze. Spor se početak vidi osobito u odraslih i odvija se tijekom nekoliko mjeseci ili čak godina. Simptomi su slabiji, a gubitak funkcije beta-stanica gušterače postupan [1].

Spor oblik, koji se vidi u odraslih, katkad se naziva latentni autoimuni dijabetes odraslih (LADA). Te osobe isprva mogu djelovati kao da imaju dijabetes tipa 2 i mogu privremeno odgovoriti na lijekove na usta, ali naposljetku prijeđu u ovisnost o inzulinu. Ispravno prepoznavanje oblika početka važno je jer izravno utječe na plan liječenja i na trenutak uvođenja inzulina [7].

Dijabetes tipa 1 može se pojaviti u svakoj dobi, od prve godine života do duboke starosti, ali u djece postoje dva tipična vrhunca pojavnosti. Prvi se vrhunac javlja između 4. i 6. godine, a drugi, izraženiji, između 10. i 14. godine, tijekom puberteta. Ta razdoblja odgovaraju hormonskim i imunosnim promjenama koje mogu ubrzati uništavanje beta-stanica gušterače [8].

Iako se tradicionalno smatrala bolešću djetinjstva, vrhunci su pojavnosti u djetinjstvu, u dobi od 4–6 i 10–14 godina, ali je apsolutni broj novih slučajeva otkrivenih u odrasloj dobi veći jer odrasli život obuhvaća mnogo više desetljeća. U odraslih se početak može pojaviti u bilo kojem trenutku i katkad se pogrešno prepozna kao dijabetes tipa 2. Dob pri dijagnozi tako više nije dovoljan kriterij za utvrđivanje tipa šećerne bolesti. Potrebna je i procjena kliničke slike, po potrebi zajedno s dodatnim pretragama poput gušteračnih autoprotutijela i C-peptida [9].

U male djece, ispod 5 godina, početak je najbrži i najteži. Simptomi nastupe unutar nekoliko dana, a rizik od ketoacidoze pri dijagnozi najveći je. Mala djeca ne mogu jasno izraziti žeđ ni umor, a teška se dehidracija i povraćanje mogu zamijeniti s gastroenteritisom. U adolescenata se klasični simptomi lakše prepoznaju, ali ih mogu prikriti prirodne promjene puberteta ili gubitak težine pripisan rastu [1].

U odraslih je početak obično sporiji, s umjerenim simptomima koji se razvijaju tjednima ili mjesecima. Odrasli mogu očuvati preostalo stvaranje inzulina koje ih privremeno štiti od ketoacidoze. Zato se u mnogih odraslih pogrešno postavi dijagnoza dijabetesa tipa 2. To objašnjava zašto se u odraslih (osobito mlađih) dijagnoza ne bi smjela oslanjati samo na dob. Potrebne su i posebne pretrage, koje mogu iznijeti na vidjelo autoimunu narav bolesti [10].

U osoba koje već imaju gušteračna autoprotutijela i djelomičan gubitak funkcije beta-stanica neki čimbenici mogu ubrzati prijelaz u klinički očitu bolest. Najpoznatiji su okidači virusne infekcije, poput infekcija enterovirusima (osobito Coxsackie B) i infekcije SARS-CoV-2. Početak mogu ubrzati i jak tjelesni stres, teška ozljeda, kirurški zahvati i pubertet [11].

Neki lijekovi, poput kortikosteroida, mogu izazvati ketoacidozu u ranjivih osoba koje su već na putu prema početku dijabetesa tipa 1. Jak se psihički stres također smatra mogućim otežavajućim čimbenikom. Važno je razumjeti da ti čimbenici nisu uzrok dijabetesa tipa 1. Oni samo ubrzavaju kliničko očitovanje autoimune bolesti koja je već prisutna, a koja se tiho razvijala mjesecima ili čak godinama. Bolest bi se najvjerojatnije klinički očitovala i bez tih čimbenika, samo kasnije [11].

Obično da, osobito u djece. Na početku dijabetesa tipa 1 hospitalizacija je obično nužna, osobito u djece i adolescenata, a postaje to važnija ako se pojavi povraćanje. Hospitalizacija omogućuje metaboličku stabilizaciju, ispravljanje dehidracije i poremećaja elektrolita, sigurno uvođenje liječenja inzulinom i terapijsku edukaciju za tebe i tvoju obitelj. U pacijenata koji dolaze s ketoacidozom hospitalizacija je obavezna, katkad i u jedinici intenzivnog liječenja [12].

Ako imaš samo hiperglikemiju, bez ketoacidoze, bez teške dehidracije i s umjerenim simptomima, liječenje se može započeti ambulantno. Tako je u dijela odraslih sa sporim početkom, uz uvjet pomnog nadzora i brzog pristupa stručnjacima. Gdje god liječenje počne, početno razdoblje obuhvaća učenje davanja inzulina, prepoznavanje hipoglikemije, praćenje glukoze u krvi i osnovna načela prehrane kod dijabetesa tipa 1. Ta je početna edukacija temelj dobrog dugoročnog nadzora [12].

Liječenje inzulinom treba započeti što brže nakon dijagnoze, po mogućnosti istog dana kad se dijabetes tipa 1 potvrdi. U pacijenata koji dolaze s ketoacidozom inzulin se daje u venu, zajedno s mjerama za ispravljanje dehidracije i poremećaja elektrolita, prema standardnim protokolima. U pacijenata bez ketoacidoze inzulin se uvodi izravno pod kožu, u dozama prilagođenima težini i vrijednosti glukoze u krvi [13].

Rano uvođenje inzulina brzo uklanja akutne simptome, sprječava napredovanje u ketoacidozu i pomaže očuvati funkciju preostalih beta-stanica. Očuvana funkcija preostalih beta-stanica povezana je s boljim dugoročnim nadzorom glukoze. U odraslih sa sporim početkom inzulin se katkad prekasno uvede u plan liječenja. Dugotrajno uzimanje samih lijekova na usta može tada dovesti do metaboličkog pogoršanja, i to dugoročno. Zato je rano prepoznavanje dijabetesa tipa 1 u odraslih ključno za dobar ishod [13].