Što je hipoglikemija i kako je prepoznati

Hipoglikemija znači razinu glukoze u krvi prenisku za potrebe tijela. Kod dijabetesa tipa 1 hipoglikemijom se smatra svaka vrijednost ispod 70 mg/dL (3,9 mmol/L) [1]. Nije posebna bolest, nego neželjeni učinak liječenja inzulinom. Javlja se kad inzulin prisutan u tijelu premaši potrebu tog trenutka.

Tijelo radi s prilično stabilnom razinom glukoze jer o njoj gotovo u cijelosti ovisi mozak. Kad glukoza u krvi padne, tijelo pokreće uzbunu (hormonsku i neurološku) i osjetiš prve znakove. Hipoglikemija se liječi odmah, brzoapsorbirajućim ugljikohidratima [1]. To je stanje u dijabetesu u kojem moraš djelovati najbrže, kao što pokazuje slika ispod.

Prag je 70 mg/dL (3,9 mmol/L). Ispod te vrijednosti govorimo o hipoglikemiji, osjećao ti nešto ili ne. Brojka nije odabrana nasumično jer otprilike pri toj vrijednosti tijelo osobe bez dijabetesa počinje otpuštati obrambene hormone, ponajprije glukagon i adrenalin [1].

Taj je prag vrijednost uzbune, a ne vrijednost opasnosti. Upozorava te da moraš djelovati sada, kako ne bi pao još niže. Pri 68 mg/dL (3,8 mmol/L) mozak još ima dovoljno glukoze. Nevolje se javljaju niže, a smisao je praga zaustaviti te prije nego što dotle dođeš [1].

Tri su. Razina 1 znači glukozu u krvi između 54 i 69 mg/dL (3,0–3,8 mmol/L). Razina 2 znači glukozu u krvi ispod 54 mg/dL (3,0 mmol/L). Razina 3 teška je hipoglikemija, određena potrebom za tuđom pomoći [1].

Ta se podjela jednako primjenjuje u cijelome svijetu, što pomaže kad uspoređuješ svoje rezultate ili razgovaraš s drugim liječnikom. Prve se dvije razine određuju brojkom, treća onim što se događa s tobom. Zato se teška hipoglikemija može javiti pri vrijednosti koja na papiru izgleda kao razina 1.

To je naziv za razinu 2, odnosno za glukozu u krvi ispod 54 mg/dL (3,0 mmol/L). Od te vrijednosti mozak počinje dobivati premalo glukoze, a znakovi više nisu samo znakovi uzbune. Mogu se javiti teško usredotočivanje, zamućen vid ili nerazgovijetan govor. To je trenutak u kojem ispravljanje hipoglikemije više ne trpi odgodu [1].

Epizoda razine 2 ne prelazi se olako ni nakon što je ispravljena. Jedna ili više takvih epizoda traže razgovor s liječnikom o dozama inzulina i o rasporedu dana [1]. Ako padneš ispod tog praga ne osjetivši ništa, ta je obavijest još važnija. Obično znači da si izgubio znakove upozorenja svojega tijela.

Prvi znakovi dolaze od simpatičkog živčanog sustava: drhtavica, hladan znoj, lupanje srca, iznenadna jaka glad, razdražljivost. To su korisni znakovi jer se pojavljuju prije nego što rad mozga bude pogođen.

Ako glukoza u krvi padne još niže, pojave se znakovi koji dolaze iz mozga: teško usredotočivanje, zamućen vid, nerazgovijetan govor, razdražljivost, pospanost. U tom si trenutku već teško možeš pomoći sam, pa se liječenje ne smije odgađati [1].

Jest. Određenje se temelji na izmjerenoj vrijednosti, a ne na onome što osjećaš. Glukoza u krvi ispod 70 mg/dL (3,9 mmol/L) računa se i onda kad se osjećaš posve normalno [1]. Razlog je taj što mnogi bolesnici s dijabetesom imaju oslabljen obrambeni odgovor, pa izostanak simptoma ne znači izostanak rizika.

Stanje zaslužuje pozornost osobito ispod 54 mg/dL (3,0 mmol/L). Tako niska vrijednost bez ijednog simptoma znak je neprepoznavanja hipoglikemije. Ne pokazuje da si postao otporan na niske vrijednosti. Pokazuje da se tvoj sustav uzbune više ne pokreće na vrijeme.

To je stanje u kojem imaš sve znakove hipoglikemije, ali je izmjerena glukoza u krvi normalna. Javlja se kod bolesnika s dijabetesom naviknutih na visoke vrijednosti, kad glukoza brzo pada prema normali. Tijelo se prilagodilo visokim vrijednostima i sa 120 mg/dL (6,7 mmol/L) postupa kao s opasnim padom. Simptomi su stvarni, a ne umišljeni.

Liječenje glukozom ovdje nije rješenje jer je glukoza u krvi već ondje gdje treba biti, a hipoglikemija se određuje izmjerenom vrijednošću [1]. Ipak izmjeri svaki put prije nego što odlučiš, a ako se simptomi pogoršaju ponovi mjerenje glukoze glukometrom. Ako jedeš svaki put kad se tako osjetiš, ostaješ zaglavljen na visokim vrijednostima. Prag uzbune u tijelu spušta se sam kroz nekoliko tjedana, kako prosječna glukoza pada. To je prolazna faza na početku boljeg liječenja.

Uzrok je uvijek nesrazmjer između inzulina raspoloživog u tijelu i potrebe tog trenutka. Najčešće je riječ o prevelikoj dozi inzulina, o obroku koji je zakasnio ili je bio manji nego što si procijenio, ili o korekciji danoj prebrzo nakon prethodne. Ako se hipoglikemije ponavljaju bez objašnjenja u dozama, obrocima ili tjelesnoj aktivnosti, liječnik traži dodatni uzrok, poput celijakije, insuficijencije nadbubrežne žlijezde ili oštećenja bubrega.

Tjelesna aktivnost povećava osjetljivost na inzulin i može snižavati glukozu u krvi i nekoliko sati nakon vježbanja [2]. Alkohol blokira stvaranje nove glukoze u jetri, pa rizik od hipoglikemije može povećati na 24 sata [3]. Rizik je najveći kad su zalihe jetre već prazne, dakle na prazan želudac ili nakon tjelesne aktivnosti.

Da, ali rijetko. Kod osobe bez dijabetesa postoje tri sigurnosna mehanizma koji gotovo uvijek zaustave nekontrolirani pad glukoze u krvi. Prvi je prestanak vlastitog izlučivanja inzulina. Drugi je otpuštanje glukagona, hormona koji izvlači glukozu iz jetre. Treći je adrenalin, koji ulazi u igru kad prva dva nisu dovoljna. Zajedno ti mehanizmi u uobičajenim okolnostima drže glukozu iznad praga rizika.

Kod dijabetesa tipa 1 nijedan od ta tri mehanizma više ne radi jednako. Primljeni inzulin djeluje bez obzira na vrijednost glukoze u krvi. Odgovor glukagona gubi se u prvim godinama bolesti, a odgovor adrenalina slabi nakon ponovljenih epizoda [1]. U tome je bitna razlika. Nisi krhkiji od drugih, nego si izgubio zaštitne mehanizme kojima se oni služe a da to i ne znaju.

Hipoglikemija je teška (razina 3) kad ti treba tuđa pomoć. Simptomi su uznapredovaliji i sastoje se od izražene smetenosti, nemogućnosti gutanja, napadaja i gubitka svijesti. Određenje se ne odnosi ni na jednu brojku glukoze u krvi, nego na to da si više ne možeš pomoći sam [1]. Glukoza od 40 mg/dL (2,2 mmol/L) koju si sam riješio nije teška hipoglikemija. Ona od 60 mg/dL (3,3 mmol/L) kod koje ti je trebala pomoć jest.

Ako je osoba izgubila svijest, na usta se ne daje ništa jer hrana ili tekućina mogu dospjeti u pluća. Daje se glukagon (u nos ili injekcijom) i odmah se zove hitna pomoć. Kod dijabetesa tipa 1 rizik od teške hipoglikemije ostat će do kraja života, pa vrijedi uvijek držati brzodjelujuće ugljikohidrate nadohvat ruke i imati plan za hitne slučajeve [4].

Jest, prag od 70 mg/dL (3,9 mmol/L) isti je za dijete, adolescenta i odraslu osobu. Fiziologija se s dobi ne mijenja. Ono što se razlikuje jest sposobnost prepoznavanja epizode i pravodobne reakcije [1].

Kod djece mlađe od 6 godina problem nije prag, nego sporazumijevanje. Malo dijete ne kaže da ima hipoglikemiju i često taj osjećaj ni ne prepoznaje. Zato u toj dobi mnogo znači ono što opažaju odrasli oko njega i nadzor senzorom glukoze. Ciljne se vrijednosti glukoze biraju pojedinačno, uzimajući u obzir taj rizik [1].

Ponovljene epizode hipoglikemije iz posljednjih dana ili tjedana naviknu tijelo na niske vrijednosti, pa ono više ne pokreće znakove upozorenja. Za to nisu potrebne duge godine šećerne bolesti jer dvije ili tri nedavne epizode mogu biti dovoljne. Možeš doseći vrlo niske vrijednosti glukoze u krvi a da ništa ne osjetiš, pa prvi znak može biti sama smetenost. To je oslabljeno prepoznavanje hipoglikemije [5].

Dobra je vijest da se ono može vratiti. Ako nekoliko tjedana pomno izbjegavaš hipoglikemiju, razina na kojoj se simptomi pojave ponovno poraste. To je jedan od razloga da sa svojim medicinskim timom porazgovaraš o privremeno blažim ciljnim vrijednostima [5].

Blage su epizode uobičajen dio liječenja inzulinom i događaju se većini ljudi, nekoliko puta tjedno. Prolaze same uz brzodjelujuće ugljikohidrate i ne ostavljaju trajnu štetu. Mjera koja se ipak računa nije njihov broj, nego vrijeme provedeno ispod praga, koje ti pokazuje senzor.

Za većinu odraslih i djece s dijabetesom tipa 1 međunarodni je cilj manje od 4% dana ispod 70 mg/dL (3,9 mmol/L), dakle otprilike jedan sat, a ispod 54 mg/dL (3,0 mmol/L) cilj je manje od 1% [1]. Kod starijih osoba i onih s visokim rizikom cilj je stroži, manje od 1% dana ispod 70 mg/dL (3,9 mmol/L) [1]. Teške su epizode mnogo rjeđe, ali s iskustvom ne nestaju, a rizik ostaje prisutan u svakom stadiju dijabetesa tipa 1 [4]. Zato je važno unaprijed znati što učiniti, umjesto da se snalaziš u trenutku.

Noću spavaš i znakove upozorenja mnogo je teže osjetiti, pa epizoda hipoglikemije katkad može trajati satima. Noćna se hipoglikemija javlja uglavnom nakon dana s više tjelesne aktivnosti jer mišići nadoknađuju svoje zalihe i nastavljaju preuzimati glukozu dugo nakon što je vježbanje završilo [6].

Upravo su tu uzbune najvažnije. Senzor koji se oglasi prije nego što glukoza u krvi padne prenisko dugu epizodu pretvara u kratku. Noćne uzbune doista hvataju epizode koje bi inače prošle neopaženo [7].

Da, i to je jedna od najkorisnijih značajki senzora glukoze [7]. Ako ti se simptomi ne slažu s vrijednošću na zaslonu, prije liječenja potvrdi mjeračem ubodom u prst. Imaj na umu da senzor mjeri koncentraciju glukoze u tekućini između stanica (međustaničnoj tekućini) i za krvlju kasni nekoliko minuta.

Sustavi koji samostalno zaustave dovod inzulina kad predvide pad na unaprijed zadanu vrijednost dodatno smanjuju broj epizoda hipoglikemije [8]. Pragove i postavke uzbuna određuješ zajedno sa svojim medicinskim timom jer ti preniska uzbuna ne ostavlja vremena za odgovor.

Kratkoročno postoje opasnosti od nezgoda: padova, prijeloma, opasnih situacija u vožnji ili na poslu. Hipoglikemija može izazvati i poremećaje srčanog ritma, osobito noću [9].

Dugoročno se može ustaliti strah od hipoglikemije, a on je nažalost prilično čest. Katkad mu podlegneš pa počneš glukozu u krvi namjerno držati previsokom, jesti dodatno i izbjegavati tjelesnu aktivnost [10]. Analize uzroka smrti u odraslih sa šećernom bolešću pokazuju da teške epizode hipoglikemije vrijedi sprječavati jer katkad mogu biti smrtonosne [11].

Odmah zovi hitnu pomoć ako osoba s hipoglikemijom ne može gutati, ne odgovara ili ima napadaje. Nemoj joj davati ništa na usta i daj glukagon, ako ti je pri ruci. Praktični su koraci na stranici o tome kako se hipoglikemija liječi, a situacije koje traže hitnu skrb navedene su u medicinskoj napomeni.

Javi se svom medicinskom timu istog dana ako si imao tešku epizodu, ako imaš ponovljene epizode bez objašnjenja ili ako si primijetio da znakove upozorenja više ne osjećaš. To su situacije koje traže preispitivanje plana liječenja, a ne korekciju na licu mjesta [1].