Psihički učinak početka dijabetesa tipa 1

U prvim satima i danima nakon dijagnoze tvoj um prolazi kroz niz snažnih reakcija. Najčešći su šok, nevjerica, strah, tuga, ljutnja i jak osjećaj preplavljenosti. Mnogi opisuju stanje osjećajne obamrlosti, u kojem se podaci dobiveni od liječnika čine nestvarnima ili nemogućima. Smetenost zbog velike količine podataka pridodaje se osjećajnom teretu tek dobivene dijagnoze. Te su reakcije uobičajen odgovor mozga na veliku vijest koja posve mijenja tvoju svakodnevicu [1].

Uz očite osjećaje mogu se javiti i tjelesne reakcije: krajnja umornost, poremećaji spavanja, gubitak teka i teško usredotočivanje. Mnogi ljudi s dijabetesom tipa 1 kažu da u prvom tjednu nakon početka brzo prelaze iz nade u očaj, iz prihvaćanja u poricanje. Ta njihanja ne pokazuju slabost značaja, nego proces kojim tvoj mozak pokušava uklopiti novu medicinsku stvarnost. Medicinski će ti tim pokušati ponuditi psihosocijalnu potporu već od samog trenutka dijagnoze, a ne samo tehničke upute. Slušaj svog liječnika [2]!

Da, šok, poricanje i ljutnja posve su uobičajene i česte reakcije na početku DT1. Šok se javlja kao zaštitni mehanizam mozga pred viješću koja mijenja život. Poricanje može poprimiti razne oblike, poput „to je laboratorijska pogreška” ili „možda prođe samo od sebe”. Postoje, međutim, i mogući opasni oblici, poput „ne treba mi inzulin svaki dan”. Te misli ne znače da odbijaš liječenje, nego da tvoj um traži vrijeme kako bi prihvatio stvarnost. Ljutnja je često usmjerena na sudbinu, na tijelo koje te „izdalo” ili na liječnike koji donose vijest [2].

Važno je što s tim osjećajima činiš, a ne to što postoje. Dugotrajno poricanje postaje opasno kad dovede do preskakanja doza inzulina ili do zanemarivanja vrijednosti glukoze u krvi. Neizrečena ljutnja može prijeći u društvenu osamljenost ili u sukobe s bližnjima. Otvoreno razgovaraj o onome što osjećaš sa svojim liječnikom, s psihologom ili sa skupinom pacijenata sa šećernom bolešću. Priznati svoje osjećaje pomaže više nego potiskivati ih. Tim skrbi često uključuje stručnjake za mentalno zdravlje, upravo zato da se te prirodne reakcije bolje zbrinu [2].

Tugovanje na početku šećerne bolesti psihička je reakcija kojom oplakuješ gubitak života kakav si poznavao prije dijagnoze. Oplakuješ neusiljenost obroka, slobodu da ne moraš pratiti svoje tijelo, budućnost koju si zamišljao bez današnjeg ubrizgavanja i praćenja. Prihvaćanje kronične dijagnoze klasično se opisuje kao prolazak kroz poricanje, ljutnju, cjenkanje, depresiju i prihvaćanje, iako taj model ostaje samo gruba smjernica. Ti se stadiji ne pojavljuju nužno tim redom i ne traju predvidljivo dugo. Možeš se vratiti ljutnji nakon što si mislio da si bolest prihvatio [3].

Cjenkanje često zvuči kao „ako budem savršeno jeo, možda se riješim inzulina” ili „ako budem mjesec dana stegnut, tijelo će mi ozdraviti”. Prihvaćanje ne znači radost ni predaju. Ono je mirno priznanje da je šećerna bolest dio tvog života i da oko nje možeš izgraditi dobru kakvoću života. Proces tugovanja traje tjednima ili mjesecima. Katkad se ponovno pokrene u ključnim trenucima, poput promjene inzulinskog režima, prve teške hipoglikemije ili pojave komplikacija. Iskoristi svako ponovno pokretanje kao priliku da svoj gubitak preradiš na još dubljoj razini [3].

Tjeskoba vezana uz ubrizgavanje, zvana i strah od igala, ima duboke biološke i psihičke korijene. Tvoj mozak ponovljeni ubod doživljava kao prijetnju, pa se odgovor na stres pokreće sam od sebe, uz ubrzano srce, znojenje i mišićnu napetost. Na početku je davanje injekcije samome sebi novo i čini se nesigurnim, što strah pojačava. Tjeskoba zbog praćenja javlja se na sličan način, jer svaka vrijednost glukoze u krvi postaje ispit koji možeš „pasti”. Ta tjeskoba obično popusti unutar nekoliko tjedana, kako tek naučene tehnike postaju samorazumljive. Suvremeni uređaji čitav taj postupak čine manje nasrtljivim i time lakšim za prihvaćanje [4].

Strah od hipoglikemije uobičajena je i razumna reakcija na neugodno i moguće opasno tjelesno iskustvo. Nakon epizode niske glukoze u krvi, s drhtanjem, znojenjem, smetenošću i jakom tjeskobom, tvoj mozak zapamti taj osjećaj i pokušava ga izbjeći. Neki ljudi primijete da počinju držati glukozu u krvi malo višom iz straha od nove hipoglikemije, što će ipak povećati rizik od kroničnih komplikacija. Preporučuje se jednom godišnje provesti probir na strah od hipoglikemije jer taj osjećaj može upravljati svakodnevnim odlukama o liječenju. Suvremeni sustavi za trajno praćenje glukoze, sa svojim predviđajućim uzbunama, znatno smanjuju tu tjeskobu [5].

Da, prvi mjeseci nakon dijagnoze razdoblje su s povećanim rizikom od depresije. Trajna umornost, stalna potreba za samopraćenjem te ograničenja koja nameću bolest i njezino liječenje stvaraju plodno tlo za poremećaje raspoloženja. Pacijenti s DT1 katkad osjećaju ne samo tugu, nego i iscrpljenost vezanu uz šećernu bolest, izostanak poticaja za skrb o sebi i osjećaj da bolest „zauzima” sav duševni prostor. Izraz „izgaranje zbog dijabetesa” opisuje to stanje osobite iscrpljenosti, različito od klasične depresije [6].

Znakovi koji zaslužuju pozornost obuhvaćaju gubitak zanimanja za djelatnosti koje su prije bile ugodne, znatne promjene spavanja ili teka i uporne osjećaje beskorisnosti. Drugi su teško donošenje svakodnevnih odluka i namjera da se preskoči koja doza inzulina. Neliječena depresija izravno utječe na nadzor glukoze, a neuravnotežena glukoza u krvi pogoršava depresiju, čime nastaje začarani krug. Svim se pacijentima sa šećernom bolešću preporučuje jednom godišnje provesti probir na depresiju, standardiziranim upitnicima (npr. PHQ-9), a zatim uputiti stručnjacima iz tog područja kad su zbrojevi visoki [2].

Reakcije djece jako ovise o njihovoj dobi i o sposobnosti apstraktnog razumijevanja. Vrlo mala djeca, ispod 5 godina, ne shvaćaju pojam kronične bolesti, ali jasno osjete roditeljsku tjeskobu i tjelesnu nelagodu ubrizgavanja. Njihove su reakcije više ponašajne, uz nazadovanje na ranije razvojne stupnjeve, priljubljivanje uz roditelje i katkad napadaje plača pri pogledu na igle. Djeca školske dobi počinju shvaćati da je šećerna bolest „zauvijek”. Mogu razviti strah da će ih vršnjaci vidjeti kao drukčije, osjećaj srama ili želju da bolest sakriju [3].

Adolescenti često reagiraju otvorenom ljutnjom, bunom protiv ograničenja i katkad postupcima odbijanja liječenja, preskakanjem injekcija i skrivanjem vrijednosti glukoze. Šećerna bolest očito ometa njihovu potrebu za samostalnošću i za prihvaćenošću u skupini. Nasuprot tome, odrasli podatke bolje uklapaju, ali i oni mogu razviti tjeskobu unaprijed vezanu uz posao, obiteljske planove ili dugoročne komplikacije. Odrasli se često osame u šutnji, za razliku od djece koja osjećaje pokazuju ponašanjem. Dobro je da adolescenti povremeno provedu vrijeme nasamo s liječnikom, bez roditelja, počevši od dobi primjerene njihovu razvoju [3].

Tvoja dijagnoza ne pogađa samo tebe, nego cijeli obiteljski sustav. Uloge se brzo mijenjaju, pa tvoj partner često na kraju bolest vodi zajedno s tobom, roditelji preuzimaju odgovornost za ubrizgavanje u djece, a braća i sestre mogu osjetiti da dobivaju manje pozornosti. Napetost u vezi često izbije u prvih nekoliko mjeseci, osobito oko odluka o liječenju, oko noći prekinute zbog provjera ili oko napetosti koju izaziva hipoglikemija. Razgovori o hrani, sportu i planovima mijenjaju se, a to prilagođavanje od svih traži vrijeme i strpljenje [7].

Braća i sestre djece sa šećernom bolešću prolaze kroz iskustvo koje se često previdi. Mogu osjećati ljubomoru na pozornost koju dobiva brat ili sestra sa šećernom bolešću i krivnju zbog te ljubomore. Tu je i strah da će se i sami razboljeti, ili pritisak da budu „savršeno dijete” kako roditeljima ne bi bili teret. Roditelji i partneri katkad razviju prekomjernu budnost, prateći svaku vrijednost glukoze, ustajući noću da te provjere i izbjegavajući ostaviti te samog. Ta skrb, iako rođena iz ljubavi, može ugušiti tvoju potrebu za samostalnošću. Otvoren razgovor u obitelji, katkad uz pomoć specijaliziranog psihologa, pomaže u uravnoteženoj preraspodjeli odgovornosti [3].

Osjećaj krivnje koji roditelji osjećaju pri dijagnozi svog djeteta s DT1 ima više izvora, ali nijedan nema znanstvenu podlogu. Roditelji se pitaju jesu li bolest prenijeli genetski ili ju je pokrenula prehrana u prvim godinama. Pitaju se i je li pridonijela nedavna infekcija neispravno liječena, ili su prekasno primijetili simptome čestog mokrenja i prekomjerne žeđi. DT1 je autoimuna bolest višečimbeničkog uzroka, u kojoj se genetska sklonost spaja s nedovoljno razjašnjenim okolišnim čimbenicima. Nijedan roditelj ne može spriječiti nastanak te bolesti prehranom, načinom odgoja ni roditeljskim odlukama. Ne postoji ništa što si mogao učiniti, a što bi izazvalo dijabetes tipa 1 [8].

Krivnja se katkad pokazuje pretjeranom zaštitom, potpunim preuzimanjem odgovornosti za skrb o sebi umjesto djeteta, žrtvovanjem vlastitog života kako bi se „nadoknadilo”. Ta ponašanja, iako razumljiva, dugoročno postaju nezdrava za cijelu obitelj. Roditelji koji osjećaju krivnju imaju povećan rizik od osjećajne iscrpljenosti i od depresije, što neizravno utječe na djetetov nadzor glukoze. Prihvaćanje da DT1 nije ničija krivnja ključan je korak. Stručna psihološka potpora i skupine roditelja djece sa šećernom bolešću pomažu u preradi tih složenih osjećaja [8].

Nije nužno čekati krizu da bi se čovjek obratio psihološkoj potpori. Preporučuje se da psihosocijalna skrb bude uobičajen dio skrbi za šećernu bolest, a ne mogućnost pridržana za teške slučajeve. Jasna se uputnica za stručni pregled javlja kad osjećaji ometaju skrb o sebi, preskakanjem doza inzulina, smanjenjem samopraćenja glukoze ili poremećenim hranjenjem na podlozi stresa. Drugi su znakovi upozorenja tuga koja traje dulje od dva tjedna i tjeskoba koja ti ograničava djelatnosti. U istu skupinu spadaju jak strah od hipoglikemije, zbog kojega namjerno držiš glukozu u krvi višom, ili ponovljeni obiteljski sukobi vezani uz šećernu bolest [2].

Hitno se obrati stručnoj potpori ako se pojave misli o samoozljeđivanju ili ako doze inzulina namjerno mijenjaš kako bi smršavio. Odmah zatraži pomoć ako imaš poremećaj hranjenja ili ako se osjećaš preplavljeno do nepokretnosti. Znakovi koji ne mogu čekati navedeni su u medicinsku napomenu. Prikladni su stručnjaci klinički psiholozi, psihoterapeuti s iskustvom u kroničnim bolestima i katkad liječnici psihijatri. Tehnike dokazane djelotvornosti jesu kognitivno-bihevioralna terapija i pristupi utemeljeni na usredotočenoj svjesnosti. Psihološka potpora nije znak slabosti, nego sastavnica vođenja šećerne bolesti kao i svaka druga. Jednako je važna kao doziranje inzulina ili praćenje glukoze [9].