Zašto se autoimuni napad vraća nakon medenog mjeseca

Imunosno je pamćenje sposobnost tvog imunosnog sustava da brže i snažnije odgovori kad ponovno naiđe na metu koju je već vidio. Nakon prvog susreta s antigenom (strukturom koju imunosni sustav prepoznaje kao stranu) dio se pokrenutih stanica pretvori u stanice pamćenja. One su dugoživuće, ostaju u tijelu i čekaju mogući nov susret [1].

Upravo tim mehanizmom cjepiva daju zaštitu: nakon izloženosti bezopasnom antigenu iz cjepiva stvori se imunosno pamćenje. Pri kasnijoj se izloženosti stanice pamćenja brzo umnože i zaustave infekciju. Kod autoimunih bolesti to isto pamćenje ipak postaje nevolja jer održava pogrešan odgovor usmjeren protiv tvojih vlastitih stanica. Kod dijabetesa tipa 1 meta su beta-stanice gušterače [1].

Tijekom početnog napada tvoj je imunosni sustav stvorio stanice pamćenja posebne za neke bjelančevine beta-stanica, uključujući inzulin. Kad jednom nastanu, te stanice zadrže „adresu” mete i čuvaju je godinama, spremne ponovno odgovoriti [2].

Uz to, kad se beta-stanica uništi, otpusti se mnogo ulomaka bjelančevina. Imunosni sustav tako uči prepoznavati sve veći broj meta u njoj. Ta se pojava naziva širenje meta (epitopa). Na taj se način pamćenje protiv beta-stanica ne samo zadržava, nego se s vremenom i širi. Zato prisutnost više vrsta autoprotutijela upućuje na širi napad i na veći rizik od napredovanja, kao što pokazuje slika ispod [2].

Tijekom medenog mjeseca usporedno djeluju dva suprotna procesa. S jedne strane, poboljšanje počiva na ponovnom lučenju inzulina iz preostalih beta-stanica, koje se prilično dobro oporave, ali im je broj ograničen. S druge strane, autoimuni napad koji održavaju stanice pamćenja nije prestao i te stanice nastavlja uništavati [3].

Kad zaliha beta-stanica padne ispod određenog praga, tvoje vlastito stvaranje inzulina postane nedovoljno, glukoza u krvi poraste i vrati se potreba za inzulinom izvana. Zato je medeni mjesec po samoj svojoj naravi prolazan. To je razdoblje privremenog poboljšanja koje se zatvara kako imunosni sustav beta-stanice ponovno napada [3]. Čak i kad potreba za inzulinom jako padne, liječenje inzulinom nikad ne smiješ prekinuti na svoju ruku, a svako se smanjenje doze provodi samo zajedno s liječnikom.

Da. Značajno je obilježje dijabetesa tipa 1 prisutnost autoreaktivnih T-limfocita pamćenja, koji pripadaju i pomagačkoj skupini (CD4+) i ubojičkoj (CD8+). Oni posebno prepoznaju bjelančevine iz beta-stanice [4].

I u zdravih ljudi postoje limfociti koji bi mogli prepoznati beta-stanice, ali oni obično tijekom cijelog života ostaju neaktivni. U osoba s dijabetesom tipa 1 ti isti limfociti nose znakove ponovljene izloženosti meti, a dio njih postane stanice pamćenja. Te su dugoživuće stanice dugoročan pogon bolesti [4].

Zato što su T-stanice pamćenja osobito otporne. Dugoživuće su i godinama se same obnavljaju. Pokreću se lakše od običnih stanica i manje ovise o prisutnosti više znakova za pokretanje. Otpornije su i na lijekove koji potiskuju imunosni sustav [4].

Uz to, autoimunost nastaje upravo kad zakažu mehanizmi koji drže pod kontrolom limfocite pogrešno usmjerene protiv vlastitog tijela. To se događa na podlozi genetske sklonosti (osobito sustava HLA, humani leukocitni antigen, skupine gena koja imunosnom sustavu govori što pripada tvom tijelu, a što je strano) [5]. Kad se ta prepreka jednom prijeđe i pamćenje se stvori, puko privremeno smanjenje upale ne prepisuje neispravan imunosni program. Skupina se autoreaktivnih stanica nakon mogućeg imunosupresivnog liječenja može obnoviti u bilo kojem trenutku.

Zato što osoba s dijabetesom tipa 1 već ima imunosno pamćenje pripremljeno protiv beta-stanica. Kad tvoje tijelo primi nove otočiće (Langerhansove otočiće, nakupine stanica u gušterači koje sadrže beta-stanice), istodobno se pojave dva napada. Prvi je ponovno pokretanje autoimune bolesti. Drugi je klasično odbacivanje presatka koji dolazi od druge osobe [6]. U prvom slučaju limfociti pamćenja odmah prepoznaju inzulin i ostale bjelančevine.

Ta dva istodobna napada brzo unište presadak (presađene otočiće) ako nema lijekova koji potiskuju imunosni sustav. Zato presađivanje otočića od darivatelja obavezno traži trajnu imunosupresiju. Za razliku od presađenog bubrega, koji autoimunost ne napada, otočići ostaju ranjivi na povratak autoimunosti i pod imunosupresivnim liječenjem [6].

To je jedna od velikih nada istraživanja, ali zasad ostaje uglavnom pokusno. U idealnom bi se slučaju uklonile samo stanice pogrešno usmjerene protiv beta-stanice, a ostatak imunosnog sustava, koji te štiti od infekcija, ostao bi netaknut [7].

Ispituje se nekoliko smjerova, od terapija usmjerenih na biljege stanica pamćenja do pristupa koji autoreaktivne limfocite pokušavaju „preodgojiti” [8]. Veliki su izazovi postizanje prave izbirljivosti samo prema autoimunim limfocitima, bez slabljenja opće obrane, i trajnost učinka. Tu je i činjenica da ne poznajemo točno sve napadnute mete, osobito nakon što se napad proširio [7].

Iscrpljenje je stanje u kojem limfociti dugo izloženi istoj meti postupno gube sposobnost napada. Slabije se umnažaju, manje djelotvorno ubijaju i na svojoj površini pokazuju mnogo „kočnih” receptora. Ta je pojava prvi put opisana kod kroničnih infekcija i kod raka [9].

Iscrpljenje je zapravo mehanizam kojim tijelo ograničava razaranje koje uzrokuju njegovi vlastiti limfociti. Kod dijabetesa tipa 1 ta bi pojava mogla biti korisna: ako se autoreaktivni limfociti iscrpe, manje napadaju beta-stanice. Doista, osobe sa sporim napredovanjem bolesti i s iscrpljenjem autoreaktivnih limfocita CD8 dulje zadrže funkciju beta-stanica [9]. Zato neki smjerovi istraživanja isprobavaju imunoterapije koje te limfocite pokušavaju gurnuti u stanje iscrpljenja.

Da. Imunosno pamćenje nije jednako trajno za sve mete. Za neke infekcije ili cjepiva zaštita traje doživotno, dok za druge s vremenom vidljivo slabi, osobito u starijih osoba [10].

Imunosno se pamćenje održava skupinom stanica koje se neprekidno obnavljaju. Kad mete nema ili je manje, dio stanica pamćenja može se smanjiti brojem ili izgubiti snagu. U teoriji bi smanjenje zahtjeva prema beta-stanicama moglo usporiti održavanje neispravnog autoimunog pamćenja. Ipak, sve dok beta-stanice postoje i traži se da luče inzulin, meta ostaje prisutna i hrani to pamćenje [10].

Zamisleno da — to je osnova presađivanja vlastitih matičnih stanica. Načelo je da snažno potiskivanje imunosnog sustava izbriše velik dio stanica pogrešno usmjerenih protiv tijela. Matične stanice zatim izgrade nov, podnošljiviji imunosni sustav. U pacijenata s novootkrivenim dijabetesom tipa 1 taj je postupak omogućio razdoblja neovisnosti o inzulinu. Dio njih ipak je doživio relaps i vratio se liječenju [11]. Sam postupak nosi znatne opasnosti, vezane uz infekcije i uz komplikacije snažnog potiskivanja imunosnog sustava, pa ostaje istraživačka mogućnost, a ne uobičajeno liječenje.

Kod nekih autoimunih bolesti poništavanje imunosnog sustava može dati produljene remisije, obnovom regulacijskih limfocita (onih koji obuzdavaju ostatak imunosnog sustava) i „prepisivanjem” imunosnog odgovora [12]. Kod dijabetesa tipa 1 poništavanje vlastitim stanicama ipak nije dalo iste ishode: postupak u pravilu ne izlječuje konačno i bolest se vraća. Razloga je nekoliko. Dio autoreaktivnih stanica preživi postupak, a genetska se sklonost ne ispravlja. Uz to inzulin i beta-stanice ostaju prisutni, pa mogu pogrešno ponovno potaknuti obnovljeni imunosni sustav.

Zato što ovisi o osobnoj ravnoteži između lučne funkcije beta-stanica očuvane u trenutku dijagnoze i žestine autoimunog napada. Medeni je mjesec obično dulji u onih kojima je dijagnoza postavljena u višoj dobi (nakon puberteta). Dulji je i u onih koji nisu imali ketoacidoze na početku te u onih s većom zalihom beta-stanica [13].

Dobar nadzor glukoze u krvi, uspostavljen rano, smanjuje opterećenje beta-stanica i pomaže ih očuvati. Ukratko, što je više beta-stanica spašeno i što je napad manje raširen, to je dulje razdoblje remisije koje slijedi. Pripazi ipak: ni najdulja remisija ne znači izlječenje.