Što su inzulinske pumpe

Inzulinska pumpa malen je računalno vođen medicinski uređaj, koji pacijent nosi neprekidno. Inzulin daje potkožno, gotovo bez prekida, i jedna je od glavnih mogućnosti liječenja kod dijabetesa tipa 1, uz režim s više dnevnih injekcija [1]. Više dnevnih injekcija može zamijeniti u pacijenata s dijabetesom tipa 1 te u nekih pacijenata s dijabetesom tipa 2. Osobito je korisna kad se nadzor glukoze uobičajenim režimima inzulina teško postiže [2]. Inzulin u tijelo dolazi kroz kanilu, kratku meku cjevčicu smještenu pod kožu, koja se obično mijenja svaka dva do tri dana.

Pumpa trajno radi na dva međusobno dopunjujuća načina, izričito određena današnjim smjernicama za tehnologiju u dijabetesu [2]. S jedne strane daje malen, stalan dotok inzulina kroz dan i noć, koji se zove bazalna brzina. Ta se bazalna brzina može prilagoditi zasebno za svaki sat. S druge se strane bazalnoj brzini pridodaju veće doze, dane uz obrok ili za ispravljanje hiperglikemije, koje se zovu bolusi [1]. Jedna jedina kanila tako praktički zamjenjuje sve ubode koje traži klasično liječenje s više dnevnih injekcija i nudi važnu dobit u prilagodljivosti liječenja.

Inzulinske pumpe koje se danas koriste dolaze u dvije glavne vrste, prilično različite građe; postoji i ugradbena inačica, koja se rijetko koristi. Pumpa s cjevčicom malena je računalno vođena kutija, otprilike veličine špila karata. Uglavnom ima zaslon koji pomaže pri programiranju. Dugom se tankom cjevčicom (kateterom) spaja s kanilom uvedenom pod kožu i učvršćenom ljepilom. Naljepnica pumpa nema vanjsku cjevčicu ni vlastit zaslon. Malen je, zaobljen uređaj koji se lijepi izravno na kožu. Sadrži spremnik inzulina, kratku unutarnju (skrivenu) cjevčicu i kanilu [3].

Bez obzira na vrstu, suvremene su pumpe malene, lagane i osmišljene da pod odjećom budu nenametljive. Pumpa s cjevčicom može se pričvrstiti na remen, držati u džepu ili učvrstiti na odjeću. Naljepnicom pumpom upravlja se izdaleka, namjenskim uređajem ili aplikacijom na telefonu, bez vidljivih žica [3]. Mnogi naljepnica modeli imaju i kućište otporno na vodu, ispitano prema određenim normama brtvljenja, što ih čini praktičnima za tuširanje ili plivanje bez odvajanja [3].

Pumpa se nosi trajno, danju i noću, jer sadrži samo brzodjelujući inzulin i mora osigurati neprekidan dotok. Ako se dotok prekine, glukoza u krvi brzo raste i mogu se pojaviti ketonska tijela (kisele tvari koje nastaju kad inzulina nedostaje), uz opasnost od ketoacidoze. Tijelo pumpe s cjevčicom nosi se odvojeno od kože — pričvršćeno na remen, u džepu ili učvršćeno na odjeću. Kanila kroz koju inzulin ulazi obično se postavlja na trbuh ili stražnjicu, ali i u druga područja. Vezu između pumpe i kanile daje kateter. Naljepnica pumpa lijepi se izravno na kožu, na trbuh, nadlaktice, bedro, bok ili stražnjicu [4].

Preporučuje se mjesto kanile mijenjati svaka dva do tri dana i korištena područja mijenjati po redu. Time koža ostaje zdrava i smanjuje se opasnost od lipohipertrofije (mjesnog zadebljanja masnog tkiva pod kožom koje nastaje kad se isto mjesto koristi ponovljeno) ili od neujednačenog upijanja inzulina [4]. Većina je naljepnica pumpi otporna na vodu, ispitana prema određenim normama brtvljenja, pa se mogu nositi pri tuširanju ili plivanju [3]. Pumpe s cjevčicom mogu se za takve aktivnosti privremeno odvojiti. Nakon odvajanja važno je pumpu ponovno spojiti što prije, kako bi se ograničilo razdoblje bez dovoda bazalnog inzulina. Predah ne bi smio prijeći jedan sat. Ako prijeđe, izmjeri glukozu u krvi, provjeri ketone i daj si inzulin koji nedostaje prema postupniku dogovorenom s liječničkim timom.

Obična, samostalna inzulinska pumpa ne mjeri ti glukozu u krvi. Uloga joj je davati inzulin, a ne određivati vrijednost glukoze. Zato ti zasebno treba mjerač glukoze ili senzor za kontinuirano mjerenje glukoze (CGM). Senzor zapravo mjeri glukozu u međustaničnoj tekućini (tekućini između stanica) i time procjenjuje glukozu u tvojoj krvi. Prikazana se vrijednost može malo razlikovati od očitanja mjeračem, osobito kad se glukoza u krvi brzo mijenja.

Postoje i automatizirani sustavi, u kojima je pumpa bežično povezana sa senzorom koji mjeri koncentraciju glukoze u međustaničnoj tekućini, pod kožom. U tom slučaju pumpa vrijednostima koje senzor šalje prilagođava svoje davanje inzulina. Samo mjerenje ipak ostaje zadaća isključivo senzora, a ne pumpe. Stoga, koristio ti jednostavnu pumpu ili spojen automatizirani sustav, praćenje glukoze u krvi ostaje nužno za sigurnost liječenja.

Ne, inzulinska pumpa ne zamjenjuje gušteraču. Preuzima samo jednu njezinu zadaću, davanje inzulina. Gušterača pak obavlja mnoge druge poslove, poput stvaranja probavnih enzima i drugih hormona koji uređuju glukozu u krvi (glukagon), a njih nijedna pumpa ne može nadomjestiti [5].

Čak i najnapredniji automatizirani sustavi, u narodu zvani „umjetna gušterača”, ponavljaju jednu jedinu zadaću gušterače, davanje inzulina, premda je obavljaju sve bolje. Ne stvaraju ostale hormone i i dalje traže da obroke najaviš ručno, pa prirodno tjelesno uređivanje ne mogu u cijelosti zamijeniti [5]. Pumpa dakle nesavršeno ponavlja ulogu lučenja inzulina iz gušterače, ali ne i cijelu gušteraču, kao što pokazuje slika ispod.

Jednostavna pumpa, bez automatike, o dozama inzulina ne odlučuje sama. Ti programiraš bazalnu brzinu, a uz obroke unosiš količinu ugljikohidrata i vrijednost glukoze u krvi. Na temelju toga pumpa izračunava preporučen bolus (ili ga izračunavaš sam). U praksi pumpa vjerno slijedi postavke određene zajedno s tvojim liječničkim timom [2]. Hibridni sustavi u zatvorenoj petlji idu korak dalje i dio inzulina mogu prilagoditi sami.

Bazalnu brzinu povećavaju, smanjuju ili privremeno zaustavljaju prema podacima primljenima sa senzora glukoze. Većina može dodati i malene samostalne korekcije. Provedena su istraživanja u djece koja su s jednostavnih pumpi ili s više injekcija prešla na takve sustave. Ona pokazuju poboljšanje glikiranog hemoglobina (HbA1c, prosječne glukoze u krvi u proteklih nekoliko mjeseci) i vremena provedenog u ciljnom rasponu glukoze, uz smanjenje kolebanja glukoze [6]. Vrijeme u cilju postotak je dana u kojem glukoza u krvi ostaje unutar preporučenog raspona. Pa ipak, obroke i dalje moraš najaviti ručno, pa ti pumpa pomaže djelomičnom automatikom, bez da je posve samostalna.

Inzulinske se pumpe koriste gotovo pedeset godina. Prvi modeli koje su pacijenti doista mogli nositi pojavili su se 1970-ih. Rani prototip, veličine ruksaka, postojao je još 1960-ih i isprva se koristio samo za klinička istraživanja [7]. Ti su rani uređaji bili veliki, nezgrapni i često povezani s komplikacijama, vrlo različiti od današnjih nenametljivih uređaja.

Kroz desetljeća su pumpe postajale sve manje, sigurnije i lakše za uporabu. Postupno su se pojavili kalkulatori bolusa te mogućnost više bazalnih brzina za različita doba dana. U novije je vrijeme došla veza sa senzorima glukoze i samostalno davanje inzulina preko hibridnih sustava u zatvorenoj petlji [7]. Tehnologija koja je isprva bila glomazna i pridržana za istraživanje tako je postala nenametljiv, siguran i pametan uređaj, uklopljen u današnju kliničku praksu.