Transkutani i ugradbeni senzori glukoze

Transkutani senzor najčešća je vrsta senzora glukoze. Ima vrlo tanku, savitljivu nit, dakle meku žicu, koja prolazi kroz kožu. U tkivu pod kožom ostaje samo žica, dok je tijelo senzora iznad, pričvršćeno ljepljivom naljepnicom. To objašnjava i sam naziv jer „trans” znači „kroz”, a „kutani” znači „kožni”. Riječ je dakle o senzoru koji prolazi kroz kožu [1].

Transkutani se senzor jednostavno postavlja, bez liječničke pomoći. Postavljaš ga sam, kod kuće, uz pomoć samostalnog postavljača, a nakon određenog broja dana zamjenjuješ ga novim. Tako uvijek imaš praktičan način praćenja glukoze, bez potrebe za ikakvim posebnim zahvatom. Takvu vrstu senzora koristi velika većina današnjih sustava za kontinuirano praćenje [2].

Ugradbeni senzor malen je valjak, veličine šibice. Uvodi se u cijelosti pod kožu, uglavnom u nadlakticu. Zahvat izvodi liječnik ili drugi osposobljen zdravstveni djelatnik. Za razliku od transkutanog senzora, nijedan mu dio ne ostaje na površini — sve je smješteno pod kožom. Senzor ondje ostaje otprilike godinu dana [3].

Iako je sam senzor skriven pod kožom, iznad njega nosiš malen odašiljač, koji leži na koži i drži ga ljepljiva naljepnica. Odašiljač vrijednosti tvoje glukoze šalje aplikaciji na telefonu. Budući da se i taj odašiljač nosi zalijepljen na kožu, prelazak na ugradbeni senzor ne poštedi te dodira s ljepilom u cijelosti. Ugradbeni ti senzor tako nudi dugotrajno rješenje, prikladno ponajprije ako uređaj radije ne bi mijenjao često.

Glavna se razlika tiče toga gdje je senzor smješten i kako se postavlja. Transkutani senzor ima samo tanku nit koja prolazi kroz kožu, dok mu tijelo ostaje na površini. Postavljaš ga sam, kod kuće, samostalnim postavljačem, bez ikakva reza. Ugradbeni je senzor smješten u cijelosti pod kožom i uvodi ga zdravstveni djelatnik, kratkim zahvatom u ordinaciji. Zahvat se izvodi uz mjesnu anesteziju i vrlo malen rez, od otprilike 5 mm [4].

Druga se razlika tiče toga koliko dugo radi i kako se senzor uklanja. Transkutani se nosi 7-15 dana, nakon čega ga sam odlijepiš. Ugradbeni senzor pod kožom ostaje otprilike godinu dana. Uklanja ga također zdravstveni djelatnik, kratkim zahvatom sličnim ugradnji. Te se dvije vrste razlikuju i po dostupnosti i po trošku, koji nisu isti od zemlje do zemlje. Ukratko, transkutani je senzor praktičan i pacijent ga mijenja često, dok je ugradbeni dugotrajno rješenje kojim upravlja medicinsko osoblje, kao što pokazuje slika ispod [3].

Da. Transkutani senzor sadrži nit, dakle vrlo tanku, savitljivu žicu, koja ostaje u tkivu pod kožom, okružena međustaničnom tekućinom (tekućinom između stanica). Upravo ta meka nit mjeri koncentraciju glukoze. Važno je znati da to nije igla koja ostaje u koži, nego meka i vrlo tanka žica [2].

Igla se pri postavljanju doista koristi, ali je samo dio postavljača. Igla nit jednostavno smjesti pod kožu, nakon čega se sama povuče i ostavi na mjestu samo meku žicu. Zato većina ljudi prisutnost senzora nakon postavljanja jedva osjeća, a žica pod kožom u svakodnevnom životu ne smeta [5].

Ugradbeni se senzor postavlja tijekom kratkog zahvata, koji izvodi osposobljen zdravstveni djelatnik. Najprije se koža očisti, obično na stražnjoj strani nadlaktice, a zatim se područje obamre mjesnim anestetikom (lidokain). Načini se vrlo malen rez, otprilike 5 mm, kroz koji se senzor posebnom napravom smjesti pod kožu. Na kraju se mjesto zatvori ljepljivom trakom ili oblogom, bez šavova [4] [6].

Cijeli zahvat traje samo nekoliko minuta i izvodi se u običnoj liječničkoj ordinaciji. Ugradnja se senzora lako podnosi jer je područje mjesno obamrlo. Možeš ga zamisliti kao malen i brz zahvat na koži [7].

Ugradbeni senzor smije ugraditi samo osposobljen i za to izučen zdravstveni djelatnik, poput liječnika ili medicinske sestre (ovisno o mjesnom zdravstvenom sustavu). To je važna razlika jer takav senzor ne možeš uvesti sam. Ugradnja traži malen medicinski zahvat i prikladne uvjete, zbog čega je uvijek izvodi specijalizirano osoblje [4] [6].

Ta strana ugradbeni senzor izdvaja od transkutanog. Transkutani senzor postavljaš sam, kod kuće, bez liječničke pomoći, dok za ugradbeni moraš otići u ordinaciju. Odabir ugradbenog senzora stoga uključuje i blisku suradnju s liječničkim timom, i za ugradnju i za uklanjanje [1].

Ugradnja ugradbenog senzora uglavnom ne boli jer se područje unaprijed obamre mjesnim anestetikom. Tijekom zahvata možeš osjetiti pritisak ili blagu nelagodu, ali prave boli nema ili je najviše neznatna. Većina pacijenata kaže da je osjetljiv trenutak zapravo samo mali ubod pri davanju anestetika, nakon čega gotovo ništa ne osjete [3] [7].

Nakon ugradnje na mjestu se može pojaviti blaga osjetljivost, bol ili prolazna modrica. Ti su osjeti obično blagi i nestaju u nekoliko dana. Ako bol raste umjesto da popušta, ako se crvenilo širi ili ako se na mjestu ugratka pojave vrućica ili iscjedak, javi se liječničkom timu isti dan. Razgovaraj s liječnikom i ako ti nelagoda potraje ili te zabrinjava.

Da. Iako je sam senzor pod kožom, iznad njega nosit ćeš malen odašiljač, koji na koži drži ljepljiva naljepnica. Taj odašiljač senzor napaja bežično i procijenjene vrijednosti glukoze šalje aplikaciji na tvom telefonu. On je zapravo jedini vidljiv dio sustava. Odašiljač se može skinuti i vratiti kad god je potrebno.

Tako ga možeš skinuti radi tuširanja ili punjenja, bez utjecaja na senzor pod kožom. Trebaš ipak znati da senzor dok je odašiljač skinut ne bilježi vrijednosti glukoze [6]. Cijelo to vrijeme ne primaš ni uzbune za prenisku ili previsoku glukozu, pa se vodiš time kako se osjećaš i, po potrebi, očitanjem s mjerača.

Uklanjanje ugradbenog senzora izvodi se drugim kratkim zahvatom, koji također izvodi zdravstveni djelatnik. Područje se obamre mjesnim anestetikom, načini se vrlo malen rez, senzor se izvadi, a mjesto se zatvori oblogom ili ljepljivom trakom. Kao i pri ugradnji, senzor ne možeš ukloniti sam [4] [6]. Kad senzor dođe do kraja radnog razdoblja, na njegovo se mjesto može ugraditi nov, obično u drugu nadlakticu.

Ta se dva zahvata često izvode tijekom istog posjeta ordinaciji, kako bi praćenje mogao nastaviti bez dugih prekida. Tako je prijelaz s jednog senzora na drugi jednostavan i dobro posložen. Ako senzor prestane raditi ranije nego što se očekivalo ili se na mjestu ugratka pojavi odgovor kože, javi to liječničkom timu jer se i rano uklanjanje izvodi u ordinaciji.