Koliko traje senzor glukoze (CGM)

Senzor glukoze radi ograničen broj dana, koji određuje proizvođač. Transkutani senzori, koji imaju tanku nit pod kožom, obično rade između 7 i 15 dana [1]. Uređaj broji proteklo vrijeme i javlja ti kad se približava kraju, kako bi mogao pripremiti nov senzor. Bez obzira na vrstu, svakom senzoru na početku treba kratko zagrijavanje, tijekom kojega još ne prikazuje procijenjene vrijednosti glukoze [2].

Ugradbeni senzori, koje pod kožu postavlja liječnik, rade do godinu dana, kao što pokazuje slika ispod [3].

Kad senzor dođe do kraja vijeka trajanja, prestaje prenositi vrijednosti, a aplikacija ili čitač pokazuje da je istekao. Sustav te u pravilu upozori unaprijed, nekoliko sati ili dan prije, kako te ne bi zatekao nespremnog [1].

Od tog trenutka više ne primaš nove vrijednosti. Da bi nastavio praćenje, moraš postaviti nov senzor ako je transkutani ili otići liječniku da ti zamijeni ugradbeni. Ako u razdoblju bez senzora moraš donijeti odluku o liječenju, glukozu ćeš morati provjeriti mjeračem glukoze.

Službeno ne. Senzor se sam zaustavi kad odobreno razdoblje uporabe završi jer ga je proizvođač tako programirao [1]. Ne postoji siguran ni prihvaćen način da mu se uporaba produlji preko odobrenog vremena. Svaki pokušaj da ga se prisili na nastavak daje vrijednosti kojima ne možeš vjerovati, pa na njima ne možeš temeljiti odluke o liječenju.

Prema kraju vijeka trajanja točnost mjerenja ionako opada. Enzim koji transkutani senzori koriste se razgrađuje, a na radnoj se površini nakupljaju razne bjelančevine i stanice [4]. Radi svoje sigurnosti svaki senzor koristi samo unutar radnog vijeka koji je proizvođač odobrio.

Transkutani senzori koncentraciju glukoze mjere uz pomoć tvari, enzima, koji se postupno troši. Kako dani prolaze, taj enzim slabi, a signal postaje manje točan. To je glavni razlog vremenskog ograničenja uporabe koje proizvođač nameće [1].

Uz to tijelo odgovara na strano tijelo uvedeno pod kožu. Oko niti se skupi niz bjelančevina i stanica te tvori tanak sloj, koji glukozi sprječava pristup senzoru [4]. Tome se pridodaje i to što ljepilo i baterija također imaju ograničen vijek uporabe.

Da. Ugradbeni senzori rade mnogo dulje, točnije do godinu dana, u odnosu na transkutane, koji uglavnom traju do dva tjedna [3]. Ugradbeni senzori koriste drukčiju metodu mjerenja, koja je s vremenom postojanija [5].

Smješteni su 2–3 mm pod kožom i koriste odašiljač koji se u bilo kojem trenutku može odvojiti. Time se izbjegavaju kožne tegobe koje uzrokuje ljepilo i opasnost od slučajnog odljepljivanja. S druge strane traže malen zahvat u liječničkoj ordinaciji, gdje medicinsko osoblje senzor uvede i, na kraju, ukloni [5].

Ovisi o tome kako je sustav građen. U suvremenim transkutanim senzorima senzor i odašiljač čine jedan komad. Posljedično, kad vrijeme uporabe završi, cijelu jedinicu moraš odbaciti kao oštri otpad, u tvrdu posudu, prema uputama proizvođača, i postaviti nov. U starijim sustavima, gdje su senzor i odašiljač zasebni komadi, mijenja se samo senzor, dok se odašiljač za višekratnu uporabu zadrži i ponovno pričvrsti na nov senzor.

Ugradbeni se senzor ukloni i uvede se nov, uglavnom u drugu nadlakticu. Odašiljač koji se nosi na koži je za višekratnu uporabu. Kao opće pravilo, ističe i mijenja se onaj dio koji je u dodiru s tijelom. Elektronički se dijelovi za višekratnu uporabu zadržavaju kad god građa sustava to dopušta.