Kako senzor mjeri glukozu u međustaničnoj tekućini

Međustanična je tekućina ona koja ispunjava prostore između stanica tvog tijela, izvan krvnih žila i izvan stanica. Neprekidno okružuje stanice u tkivima i povezuje krv sa stanicama [1]. Preko nje svaka stanica prima glukozu, kisik i druge tvari potrebne za preživljavanje ili za ispravan rad. Tako stanice i uklanjaju proizvode koje više ne koriste (otpad).

Ta tekućina dolazi iz plazme, tekućeg dijela krvi, i prolazi kroz tanke stijenke najmanjih žila u tijelu, zvanih kapilare. Međustanične tekućine ima obilno tik ispod kože, u potkožnom tkivu, upravo ondje gdje je smještena tanka nit senzora, koji do nje zato lako dolazi i može ondje izmjeriti koncentraciju glukoze, bez ulaska u krvnu žilu [2].

Senzor koncentraciju glukoze mjeri u međustaničnoj tekućini jer se ta tekućina nalazi tik ispod kože i do nje se lako dolazi vrlo tankom niti. Postavljanje niti u potkožno tkivo jednostavno je i gotovo bezbolno, a ona ondje ostaje nekoliko dana, katkad tjedana [3].

Izravno i neprekidno mjerenje u krvi tražilo bi da senzor trajno bude u krvnoj žili. To bi donijelo opasnosti od infekcije, od stvaranja ugruška i od ozljede žile. Međustanična tekućina nudi mnogo sigurnije i praktičnije rješenje, a koncentracija glukoze u njoj izbliza prati vrijednost u krvi [4]. Tako u bilo kojem trenutku možeš dobiti ponovljena mjerenja, bez uboda u prst svaki put.

Glukoza kruži krvlju i tako dolazi do kapilara, koje imaju vrlo tanke stijenke. Odavde glukoza kroz kapilarnu stijenku prelazi u međustaničnu tekućinu. Kreće se s mjesta gdje je ima više (krv) prema mjestu gdje je ima manje (međustanična tekućina). Taj se prijelaz naziva difuzija i događa se sam od sebe (pasivno), bez trošenja energije [1].

Nakon što dođe u međustaničnu tekućinu, glukozu preuzimaju stanice, neke uz pomoć inzulina, a druge preko vlastitih prijenosnika u staničnoj stijenci, kojima inzulin ne treba. Ukratko, put je glukoze krv, kapilarna stijenka, međustanična tekućina i naposljetku unutrašnjost stanice. Senzor je smješten upravo na tom putu, u tekućini između stanica, i zato razinu glukoze može pratiti gotovo u stvarnom vremenu [2].

Kad je glukoza u krvi postojana, koncentracija glukoze u međustaničnoj tekućini izbliza je povezana s onom u plazmi, iako je obično malo niža jer stanice glukozu neprekidno troše. U toj se situaciji vrijednost koju senzor prikazuje može poklopiti s glukozom u krvi, ne zato što su te dvije koncentracije jednake, nego zato što je međustanični signal baždaren prema glukozi u krvi (u tvornici ili od strane pacijenta). Razlika se pojavi kad se glukoza u krvi brzo mijenja, primjerice nakon obroka, tijekom vježbanja ili nakon ispravljanja niske vrijednosti. U tim trenucima glukozi treba nekoliko minuta da iz krvi prijeđe u međustaničnu tekućinu, pa senzor vrijednost pokazuje uz malo kašnjenje [5].

Zato je, kad glukoza u krvi brzo raste, vrijednost u međustaničnoj tekućini malo niža u odnosu na onu u krvi. Obrnuto, kad glukoza u krvi brzo pada, vrijednost koju senzor prikazuje (iz međustanične tekućine) malo je viša od one u krvi. Te su razlike uglavnom razumne i kratkotrajne. Suvremeni ih senzori čak pokušavaju ispraviti unutarnjim izračunima, kako bi prikazana brojka bila što bliže stvarnoj glukozi u krvi, kao što pokazuje slika ispod [6].

Da, u većini situacija mjerenje u međustaničnoj tekućini ispravno odražava razinu glukoze u krvi, osobito kad su vrijednosti postojane. Veza između glukoze u međustaničnoj tekućini i one u krvi je bliska, a senzor je osmišljen da glukozu u krvi procjenjuje polazeći od te veze. Za svakodnevni su život podaci koje senzor daje dovoljno točni da vode tvoje odluke [4].

Postoji ipak nekoliko situacija u kojima vrijednosti mogu biti manje točne. Među njima su prvi sati nakon postavljanja senzora, brze promjene glukoze u krvi i trenuci kad neke tvari ometaju mjerenje [7]. Zato je, ako ti se simptomi ne slažu s brojkom na zaslonu, dobro glukozu u krvi izmjeriti mjeračem [4]. Isto učini odmah nakon što si ispravio nisku vrijednost. Ta ti jednostavna provjera općenito povećava povjerenje i sigurnost, a najvažnija je prije vožnje, prije vježbanja, u trudnoći i u danima bolesti.

Senzor mjeri koncentraciju glukoze, dakle omjer između glukoze i okolne tekućine, a ne ukupnu količinu glukoze ni tekućine. Zato mala promjena količine međustanične tekućine ne mijenja izravno prikazanu vrijednost. Važno je koliko glukoze ima u danom obujmu tekućine, a taj omjer ostaje blizak onome u krvi [6]. Ipak, mjesni uvjeti oko senzora mogu privremeno utjecati na mjerenje. Pritisak na senzor tijekom sna, dehidracija, hladnoća, mjesno oticanje ili uobičajen odgovor tkiva u prvim satima nakon postavljanja mogu nakratko promijeniti brojke.

Ako u snu slučajno pritisneš senzor, primijetit ćeš neočekivano nisku vrijednost, katkad blizu nule. To je pogreška poznata kao noćno prigušenje signala (NSA), a promjena položaja u snu obično je ispravi [8]. Prije nego što takvu vrijednost pripišeš toj pogrešci, provjeri glukozu u krvi mjeračem jer nisko očitanje može biti i prava hipoglikemija.

Svi senzori za medicinsku uporabu i većina onih za nemedicinsku mjere koncentraciju glukoze u međustaničnoj tekućini [3]. To obuhvaća i transkutane senzore (s tankom niti smještenom tik ispod kože) i ugradbene senzore [7] [9]. Svi ti uređaji koriste isto načelo, očitavanje koncentracije glukoze u tekućini između stanica i procjenu glukoze u krvi iz nje.

Istražuju se i senzori koji bi glukozu očitavali kroz kožu, bez niti, ili izravno iz krvi. Inačica bez niti koristi spektroskopiju blisku infracrvenoj: kroz kožu šalje nevidljivu svjetlost i analizira koliko je se vrati. Ti senzori još nisu među uređajima koji se svakodnevno koriste za vođenje liječenja [10]. Ukratko, ako na nadlaktici ili na trbuhu nosiš običan senzor, on glukozu mjeri u međustaničnoj tekućini.