Što je senzor glukoze i kako radi (CGM)

Senzor glukoze malen je medicinski uređaj koji nosiš izravno na tijelu i koji samostalno procjenjuje tvoju glukozu, danju i noću. Obično se postavlja na stražnju stranu nadlaktice ili na trbuh. Ima vrlo tanku, savitljivu nit koja ostaje pod kožom, dok je ostatak uređaja iznad, pričvršćen ljepljivom naljepnicom. U nekim je modelima senzor u cijelosti pod kožom i uvodi ga liječnik [1].

Glavna je prednost to što, jednom postavljen, radi samostalno, bez da ti činiš išta da bi dobio procijenjene vrijednosti glukoze. Senzor je samo jedan dio sustava. Sustav obuhvaća i dio koji prenosi podatke te uređaj na kojem vidiš rezultate — telefon, namjenski čitač ili inzulinsku pumpu. Tako mjerenje glukoze postaje neprekidan proces koji teče sam od sebe, umjesto radnje koju ručno ponavljaš [2].

Senzor glukoze mjeri koncentraciju glukoze u međustaničnoj tekućini, dakle u tankom sloju tekućine koji okružuje stanice pod kožom. Glukozu ne mjeri izravno iz krvi. Glukoza u međustaničnoj tekućini ipak vrlo izbliza prati onu u krvi, pa ti senzor može dati dobru sliku tvojih vrijednosti [3]. Postoje trenuci kad se vrijednost na senzoru i ona u krvi mogu razlikovati, osobito kad glukoza brzo raste ili pada [3].

Rezultat se prikazuje u mg/dL (miligrami po decilitru) ili u mmol/L (milimoli po litri), dvjema različitim mjernim jedinicama za istu vrijednost, a uređaj ga pokazuje u jedinici odabranoj pri postavljanju. Primjerice, ista se razina glukoze piše ili kao 180 mg/dL ili kao 10,0 mmol/L. Vrijednost od 70 mg/dL (3,9 mmol/L) prag je ispod kojega se glukoza smatra niskom (hipoglikemija). Tako brzo vidiš jesi li u sigurnom području ili ti je glukoza previsoka ili preniska.

Kontinuirano mjerenje glukoze način je na koji se tvoja glukoza prati samostalno, bez prekida, danju i noću [2]. Senzor bilježi vrijednost svake minute ili svakih nekoliko minuta, što znači stotine mjerenja tijekom jednog jedinog dana. Umjesto da saznaš jednu jedinu brojku u danom trenutku (mjeračem), primaš neprekidan slijed vrijednosti. Taj ti slijed pokazuje i gdje je glukoza sada i kamo ide [4].

Takvo praćenje uvelike smanjuje potrebu za mjerenjem glukoze ubodom u prst, ali je ne uklanja u cijelosti: ubod u prst ostaje koristan u nekim situacijama, primjerice kad želiš potvrditi vrijednost. Senzori se mogu postaviti da uključe uzbune kad glukoza previše padne ili poraste, što osobito pomaže u otkrivanju hipoglikemije, i to noću [5]. Svrha je takva praćenja da ti dade potpunu sliku tvoje glukoze, kako bi svaki dan mogao donositi bolje odluke.

Pragovi na kojima se uzbune oglašavaju postavljaju se zajedno s tvojim liječničkim timom. Kad se oglasi uzbuna za nisku glukozu, potvrdi vrijednost i, ako je ispod 70 mg/dL (3,9 mmol/L), uzmi 15 g ugljikohidrata, a zatim glukozu ponovno provjeri nakon 15 minuta. Ako se uzbune oglašavaju iz dana u dan ili ti se glukoza nakon ispravljanja ne vraća, javi to svom liječničkom timu. Ako se pojave povraćanje, otežano disanje ili pospanost, odmah idi na hitnu.

Glavna se razlika svodi na to kako se mjerenje izvodi. Mjerač glukoze pokazuje ti glukozu iz kapi krvi dobivene ubodom u prst, u jednom jedinom trenutku. Svaki put kad želiš novu vrijednost, moraš se ponovno ubosti. Senzor glukoze glukozu u međustaničnoj tekućini mjeri samostalno i neprekidno, stotinama puta na dan. Uz to ti pokazuje raste li glukoza, pada ili ostaje postojana [2].

Korisna je usporedba između fotografije i filma. Mjerač ti daje jednu jedinu sliku, dok ti senzor pokazuje cijeli tijek tvoje glukoze tijekom dana i noći. Obje su metode ispravne i korisne, a senzor mjerač ne uklanja u cijelosti. U nekim je situacijama dobro rezultat potvrditi ubodom u prst, primjerice kad ti se simptomi ne slažu s vrijednošću koju senzor prikazuje. Zato je korisno mjerač uvijek imati pri ruci, kao što pokazuje slika ispod.