Dijelovi sustava za mjerenje glukoze

Sustav za kontinuirano mjerenje glukoze ima tri dijela koji rade zajedno:

• senzor — mjeri koncentraciju glukoze ispod kože;
• odašiljač — podatke šalje bežično;
• uređaj za prikaz — na kojem vidiš nalaze [1].

U većini su suvremenih sustava senzor i odašiljač u tvornici spojeni u jedan komad, kao što pokazuje slika ispod.

Ti dijelovi tvore jednostavan i djelotvoran lanac: senzor prikuplja podatke, odašiljač ih šalje, a uređaj za prikaz pokazuje ti ih kao vrijednosti i graf. U praksi ti je procijenjena razina glukoze uvijek pred očima, bez uboda u prst svaki put kad želiš očitanje mjeračem.

Senzor je dio koji mjeri koncentraciju glukoze. Ima vrlo tanku, savitljivu nit, uvedenu pod kožu, koja ondje ostaje cijelo vrijeme uporabe. Vrh te niti dolazi u dodir s tekućinom između stanica (međustaničnom tekućinom) i razinu glukoze u tom prostoru mjeri gotovo neprekidno [1] [3].

Senzor je malen i lagan, pa ga nakon postavljanja obično više ne osjećaš. On je djelatan dio sustava, dakle onaj koji stvara podatke o procjeni glukoze. Ostali dijelovi samo prenose, tumače i prikazuju ono što senzor izmjeri [3].

Odašiljač uzima vrijednosti koje je senzor izmjerio i bežično ih šalje uređaju na kojem ćeš ih vidjeti. On je most između senzora i tvog mobitela ili namjenskog prijamnika. Bez odašiljača podaci bi ostali zarobljeni u senzoru.

Odašiljač podatke šalje sam, obično svakih nekoliko minuta, bežičnom vezom sličnom onoj između mobitela i slušalica. U nekim je sustavima zaseban komad. U suvremenim je sustavima skriven u istom plastičnom kućištu kao senzor, pa ga i ne primjećuješ kao odvojen element.

Uređaj za prikaz zaslon je na kojem očitavaš procjenu glukoze. Može biti namjenski prijamnik, dobiven zajedno sa sustavom, ili čak tvoj mobitel, na kojem radi aplikacija namijenjena toj svrsi. Ondje se pojavljuje trenutačna vrijednost, uz graf kretanja u posljednjih nekoliko sati i strelicu (katkad i više njih) koja pokazuje smjer glukoze [4].

Uređaj za prikaz ujedno pokreće uzbunu kad glukoza previše padne ili poraste. Da bi se uzbuna čula, uređaju trebaju napunjena baterija, uključena glasnoća i djelatna dopuštenja aplikacije. U tihom načinu rada ili u načinu „Ne uznemiravaj” uzbuna može proći neopaženo. Uređaj za prikaz sam ništa ne mjeri; samo prima, tumači i pokazuje ti podatke koje odašiljač šalje, u lako razumljivom obliku.

Da, uz većinu današnjih sustava mobitel možeš koristiti kao uređaj za prikaz, preko namjenske aplikacije, obično besplatne. Mobitel prima podatke od odašiljača i pokazuje ti procijenjene vrijednosti glukoze zajedno s grafom te pokreće uzbune, jednako kao namjenski prijamnik [5].

Uporaba je mobitela praktična jer ga ionako stalno nosiš sa sobom. Zaseban prijamnik ostaje korisna mogućnost za one koji radije imaju namjenski uređaj ili kao pričuvno rješenje. Važno je provjeriti je li tvoj model mobitela usklađen s aplikacijom senzora [5].

Ovisi o sustavu. U nekim je starijim modelima odašiljač zaseban komad, koji nakon postavljanja pričvrstiš na senzor i ponovno koristiš uz svaki nov senzor. U novijim su modelima senzor i odašiljač u tvornici spojeni u jedan komad, koji nosiš kao cjelinu.

Obje mogućnosti rade isto, a razlika je praktična. Zaseban odašiljač znači jedan komad više za vođenje računa i za ponovnu uporabu. Spojena je inačica jednostavnija jer na kraju nošenja sve odbaciš odjednom.

Ljepljiva naljepnica drži senzor prilijepljen za kožu cijelo vrijeme nošenja. Sprječava da se senzor pomakne ili otpadne tijekom svakodnevnih djelatnosti, pod tušem ili tijekom sna, kako bi nit pod kožom ostala dobro smještena.

Dobro je pričvršćenje važno jer senzor koji se odlijepi više ne može ispravno mjeriti i ne može se vratiti na mjesto. Katkad se preko naljepnice može dodati još jedna traka, radi veće sigurnosti. U nekih ljudi ljepilo može nadražiti kožu, pa o tome treba porazgovarati s liječnikom [6]. Ako se senzor odlijepi prije kraja vremena nošenja, postavljaš nov na drugo mjesto, a dok nov senzor ne počne pokazivati vrijednosti glukozu provjeravaš mjeračem. Za zamjenu izgubljenog senzora možeš se javiti svom medicinskom timu ili proizvođaču.

Nastavak za postavljanje uređaj je kojim senzor postavljaš na kožu. Namjestiš ga na odabrano mjesto i jednom pritisneš. Senzor se tada pričvrsti za kožu, a njegova tanka nit uđe pod kožu, na pravo mjesto, brzo i uz najmanju moguću nelagodu [7].

Nastavak za postavljanje koristi se za postavljanje senzora, a zatim se odbaci ili sačuva, ovisno o modelu. Uloga mu je postavljanje učiniti jednostavnim i sigurnim, kako bi senzor mogao sam postaviti kod kuće, bez tuđe pomoći [7].

Ne. Senzor se mijenja najčešće, na kraju vremena nošenja. Uređaj za prikaz — dakle prijamnik ili mobitel — dugo ostaje isti i ponovno ga koristiš uz svaki nov senzor.

Razliku među sustavima čini odašiljač. Ako je zaseban komad za višekratnu uporabu, zadržavaš ga za više senzora (uglavnom godinu dana, iako se trajanje razlikuje od sustava do sustava). Ako je spojen sa senzorom, mijenja se zajedno s njim. Raspored zamjene tako ovisi o vrsti sustava koji koristiš [2] [8].

Ako izgubiš uređaj za prikaz, senzor na tvom tijelu nastavlja mjeriti glukozu. Ne zaustavlja se i ne kvari. Prekida se samo prikaz vrijednosti, dakle više ih ne vidiš dok s drugog uređaja ne uspostaviš vezu sa senzorom. Kod mobitela aplikaciju ponovno postaviš na drugi usklađen mobitel i ponovno se spojiš [4].

Mnogi sustavi podatke iz posljednjih nekoliko sati čuvaju u memoriji i vraćaju ih nakon ponovnog spajanja, pa podatke iz tog razdoblja ne izgubiš posve. Vraćanje je tih podataka ipak nezgodnije kad promijeniš prijamnik nego nakon što si samo izašao iz njegova dometa. Vrlo je vjerojatno da podatke iz razdoblja bez veze sa zamijenjenim uređajem više nećeš moći vratiti. Na istom ih uređaju, nasuprot tome, pri ponovnom spajanju vratiš [4].

Da. Veza između senzora, odašiljača i uređaja za prikaz je bežična. Senzori u stvarnom vremenu komuniciraju bežičnom tehnologijom (Bluetooth LE), dok senzori koji se povremeno očitavaju koriste vezu NFC (Near Field Communication) [1] [4]. Bluetooth LE sličan je vezi između mobitela i bežičnih slušalica, a NFC onoj koja se koristi za beskontaktno plaćanje na terminalu.

Ta ti bežična komunikacija ostavlja potpunu slobodu kretanja. Da bi podaci ispravno stizali, uređaj za prikaz mora biti dovoljno blizu senzoru. Ako se previše udaljiš, veza se privremeno prekine i nastavi se kad se vratiš u domet [4].